Razmišljam već dulje o ovoj temi. Iako se postovi o tome nalaze razasuti po raznim temama, imam potrebu istresti se na jednom mjestu, a pretpostavljam i druge mame i mame to be (i tate, jasno). Nisam o tome htjela pisati na topicu s našom pričom, jednostavno da ne kvarim tamošnje raspoloženje.

Naime, svatko od nas živi u svom nekom malom svemiru okružen uvijek manje-više istim ljudima za koje misli da ih poznaje i smatra da misle isto ili nekako slično. Znam da postoje predrasude prema posvajanju, onako generalne, nekih tamo neinformiranih ljudi, ali sam se začudila količini predrasuda i zabluda o posvajanju u svojoj okolini (s izuzetkom, na sreću, svoje obitelji i užeg kruga ljudi). Uočila sam ih u njihovom "punom sjaju" tek kada smo posvojili mrvu.

Napisat ću neke od njih, a vas pitam da komentirate i svoja iskustva, dodate one na koje ste naišli ili one koje možda sami imate. Mislim da većina proizlazi iz neznanja i straha (i opet straha od nepoznatog) pa će možda netko pročitati i vidjeti. Ne znam. Uvijek mislim da nije sramota biti neznalica, nego je sramota takvim ostati (posebice vlastitim izborom). Ne želim nikoga uvrijediti, želim samo ukazati na ono što vrijeđa mene.

Pa redom kako mi padaju na pamet:

  1. Pljuvanje po biološkim roditeljima tj. majkama koje su djecu dale na posvojenje. Nitko nema pravo suditi nikome. Ne volim kad netko kaže, kako je mogla ostaviti tako krasnu bebicu, zločinka jedna. Ja se nađem uvrijeđena tom izjavom. Ali neću tu duljiti, o tome ima skorašnji topic. Osuđujem one „biološke“ koji zlostavljaju i zanemaruju svoju djecu. I osuđujem sustav koji im to dopušta u nedogled. Kod nas se sustav više brine o pravima tek oplođene jajne stanice (ne smije se zamrznuti) nego o živom dijetetu...
  2. Stav/izjava – kako ste vi humani. Zaboga, ljubav prema mom djetetu nije milostinja. Nije čin humanosti, nego duboki istinski čin roditeljstva. I kad mi to netko kaže, isto se uvrijedim. Kao da mi kažu da sam Joan Crawford iz filma Mommie Dearest. Ajde, ne baš tako, ali me smeta.
  3. Stav i izjava (sniženim tonom) – pa koliko ste platili, tko vam je bio veza, mislim danas doći do djeteta od 3 mjeseca, morao je bit netko visoko... Bljak. O tome ne bih niti komentirala. Ne vjeruju nam isti da nismo nikom platili i da sve „veze“ koje smo „imali“ nisu upalile. Ali, kome tumačiti. Znaju oni da nećemo sad "priznati". Dok se ovaj stav ne promjeni, ali iz korijena, nećemo iz pakla korupcije nikud.
  4. Kako lijepo što ste usvojili dijete, vi ste dobro stojeći pa ste, vidiš, uzeli dijete, a toliki bi mogli, domovi su puni djece, a oni uzmu psa. Baš lijepo što smo mi uzeli dijete, a ne psa! MOLIM!!! Pa nemamo mi dijete jer nam je bilo dosadno! I nije nam dijete modni dodatak za šetnju (iako se volimo praviti važne u slingu po gradu, ali to je druga priča). Da se razumijemo, nemam ništa protiv kućnih ljubimaca, štoviše, volim pse i mace posebice, ali kakva je to izjava?! A uostalom bljuje mi se i od zablude kako su domovi puni djece, a ljudi ih eto neće usvajati. Informirajte se ljudi, domovi jesu puni, ali djece koja se NE mogu usvojiti jer je sustav trom i zadnja su mu briga djeca! Imala sam čak situaciju u kojoj mi je jedna poznanica čestitala na mrvi i rekla kako sam uvijek imala ukusa, pa sam eto i sad krasno izabrala. Nakon moje zabezeknute face, zbunjeno mi je rekla – pa zar niste otišli u sirotište i izabrali si dijete. Grrrrrr... Možda tako rade holivudske zvijezde, iako ne vjerujem u to, ali da tu kod nas netko tako misli – goli užas... Nakon što sam se pjenila cijeli dan u svezi s tim, MM mi kaže, pa što si mislila, ljudi pojma nemaju o posvajanu, a gledaju previše sapunica i čitaju petparačke ljubiće.
  5. Propitivanje odakle je mrva došla, tko joj je biološka majka, kako se prije zvala... Pa ljudi moji, to su tajni, osjetljivi podatci, što je vama!? Kad kažem da te stvari trebaju pitati mrvu (ako se usude kraj mene žive) pa ako im ona hoće to ispričati kad bude imala 18, neka im priča, ostanu malo zatečeni i govore kako nisu ništa loše mislili. Niste vi uopće mislili.
  6. Apsolutno najgora stvar koja me duboko uznemirila i povrijedila je bilo čestitanje na hrabrosti. Na tome mi je čestitalo nekoliko ljudi iz (relativne) blizine. U euforiji, prve dvije čestitke „na hrabrosti“ sam „prečula“ i zahvaljivala se, dok su mi je još u glavi zvonilo od sreće kao da sam bila u crkvenom zvoniku u podne. A onda mi je „(pri)sjelo“. Pitala sam jednu osobu koja mi je to rekla, što to znači - na hrabrosti. Ne vidim po čemu smo mi osobito hrabri (osim što smo opet i opet „hodali“ po czss-ovima nakon što su nas odbijali, ali sam slutila da ne misli na to). Pa mi je rastumačila. Pa hrabri ste, kaže, jer ste uzeli dijete s lošim genima. KAKO MOLIM!!! Pa mislim, kaže dalje, rizično je svako dijete, ali za svoje i muževo znate da ima dobre gene, a za ovo (ona za moje dijete kaže „ovo“ ) znate da je „od zla oca i još gore matere“. Bože dragi, kad me onda nije kolpalo... A kad sam se ohladila, rastužila sam se strašno jer sam shvatila da u mojoj okolini ima ljudi koji vjeruju u „čistoću gena“. Da i ne znam o genima koliko znam (zbog struke i posla) sigurno ne bih mislila da postoje ljudi s dobrim i lošim genima (ne govorimo o genskim bolestima, jasno). Koliko je ovo čovječanstvo u svojoj povijesti vidjelo zla činjenog zbog vjerovanja u „čistoću“ gena, a eto, oko nas ima onih koji još u to vjeruju. Možda razmišljam drakonski, ali bi li oni u nekoj hipotetskoj situaciji „digli ruku“ na moje dijete samo zato jer možebitno po njima nema „čiste gene“.


Mrvo moja, mama te obožava, gdje da te sakrijem od ovoga...
Osim da te učim, učim i učim da voliš sebe i druge, dokle god budem imala daha.