Cvijeta, to i jest moja bitka, a rješavam je tako da to moje dijete ne osjeti - ja sam buffer. To ljudi tako postavljaju prvo zbog te predrasude o "lošim genima", a drugo zato što te u dubini duše ne smatraju roditeljem, pa su uvjereni da između tebe i djeteta sigurno nešto ne štima. Npr. kada ti učiteljica djeteta kaže da si se ti "na njega navikla" iz toga je jasno njezino mišljenje da ti i tvoje dijete niste i majka i sin, odnosno obitelj. U tom pitanju postavila sam čvrstu granicu u školi: stojim čvrsto iza svog djeteta, ne iza svakog njegovog postupka, ali iza njega kao osobe i mog sina. Dovođenje u pitanje našeg sinovsko-majčinskog odnosa jednostavno ne dozvoljavam i svi znaju da bi to povuklo posljedice. U tome nisam popustljiva, ni za milimetar.
To pripisivanje svega posvojenju ima još jednu neugodnu dimenziju, odnosno tu da se problemi koje dijete stvarno ima (npr. ADD kod moje kćeri) ne prihvaćaju kao takvi nego se pripisuju stresu od posvojenja, prethodnom domskom životu. Drugim riječima, problem se ne rješava nego se dijete "samo voli". To je isto štetno po dijete.