Zablude i predrasude u svezi s posvajanjem

[Shanti]

Moj muž na ta traženja sličnosti uvijek odgovara: Krv nije voda.

I moj. A što je najzgodnije, njih dvoje su sve više fizički slični. Doživjeli smo da su nas dvije posve nepoznate žene na tramvajskoj stanici daleko od našeg kvarta (dakle, neupućene u našu obiteljsku priču) dugo zagledale i potom mi je, "iz čistog mira", jedna od njih rekla: "Gospođo, vaša kćerkica nema ništa vaše, ali je "pljunuti" vaš muž". Što drugo na to reći osim "Hvala, to mu je jako drago čuti!".

Neću napisati ništa novoga, sa svime sam se susrela (osim s brojem 4., alternativa-djetetu-pas, jer je prije naše kćerkice u naš dom došao pesek iz azila). U samom početku sam se daleko nespretnije nosila s takvim izjavama, tada su bile i najčešće a ja sam bila sva emocionalno ustreptala i pomalo nesigurna. Sada mi iskustvo s takvim izjavama i roditeljski staž pomažu da na njih u pravilu ne reagiram emocionalno, u slučaju da procijenim da je riječ o dobronamjernoj znatiželji ili dobronamjernim nespretnim komentarima. U stvari, ne mogu se sjetiti da sam do sada na vlastite uši čula išta što bih mogla procijeniti nedobronamjernim.

Sada sam osjetljiva na izjave od kojih želim zaštititi svoje dijete, i ako nije prisutna. Evo jedne od prije par tjedana, tijekom ljetovanja, vjerujem da je bila izrečena dobronamjerno, ali pokazuje ono što je možda stav mnogih iako ga nismo još čuli, a vezano je uz ono o "većoj kvaliteti biološkog roditeljstva"... Priča ide ovako: nas smo troje šetali prema trgovini, a nas dvije smo se držale za ruke. Susjeda s kojom smo zastali porazgovarati je, nakon raspitivanja o tome kako smo, u jednom trenu rekla "Kako bi lijepo bilo da još dobijete i svoje dijete". Mene je to doista zbunilo, u prvi tren nisam uopće kužila kamo smjera, pa sam odgovorila da imamo svoje dijete, na što je ona krenula objašnjavati da je mislila svoje, koje bismo rodili. Ne sjećam se što sam točno odgovorila, bila sam ljubazna - u to sam sigurna, jer mi je bitnije bilo to što naše dijete stoji tik uz mene, hvata mi se ručicama oko noge i sluša to sve i bez obzira što je malena, u velikoj mjeri razumije. I da ona mora znati da je najnašija što može biti, pa sam se spustila k njoj i onda smo si nas dvije rekle koliko se volimo (do neba i preko neba, to joj je trenutno mjera za jaaako puno) i još neke naše uobičajene nježnosti.
Nadam se da ta gospođa neće takav komentar reći više nikada ni nama niti ijednoj drugoj obitelji, a mi smo se suočili sa situacijom za koju se nadam da ćemo ubuduće biti još spremniji.

U vezi povezanosti gena i delinkventnog ponašanja, evo jedna situacija vezana uz jednog posvojenog dječačića. Kad je, nakon nešto dana u vrtiću, počeo psovati, jedna od susjeda komentirala je da je to sigurno naslijedio "od svojih pravih roditelja". Tako valjda postoji gen za psovanje. (ne znam bih li se smijala ili plakala)

A propos tih pravih roditelja, u knjizi s pitanjima i odgovorima primjerenim djeci različite dobi (vezano uz začeće, porod, rastavu braka, rase, masturbaciju itd.; možda je neki od vas imaju, nisam zapamtila točan naziv ni autoricu), u poglavlju o posvojenju također se na par mjesta govori samo o biološkim roditeljima kao pravim roditeljima.

Nedavno sam pak jednoj mami s kojom sam inače dosta razgovarala i činilo mi se da barata pojmovima objašnjavala razliku između udomiteljstva i posvajanja, i da smo mi roditelji, jednako kao i oni, iako nismo biološki.

Pada mi na pamet kako je različita percepcija nas kao obitelji koju imamo mi sami i koju imaju neki iz naše okoline. Koliko god se mi silno voljeli i znali da smo mi kćer-mama-tata(-i pas), neki vjerojatno nikada neće smatrati da smo prava obitelj. U vezi njih se, s jedne strane, možemo truditi razbijati im predrasude, a s druge strane, ono što mi je najbitnije, pripremati svoje dijete kako se nositi s time.

[Mojca]

Koliko god se mi silno voljeli i znali da smo mi kćer-mama-tata(-i pas), neki vjerojatno nikada neće smatrati da smo prava obitelj.

U dobi od 4,5 godina sam, ponovnom udajom moje mame dobila nebiološkog tatu. Biološkog sam ponovno upoznala u dobi od 14 godina i od tad smo manje-više u kontaktu stalno. Kad sam imala 18 je ušao u vezu s drugom ženom i dobili su 4 djece, jedno za drugim. Njihovu zajednicu nikad u životu ne bi nazvala obitelji, jer niti je on ikad toj djeci pokazao ljubav, (a da prije nije testirao djetetovi nakonost), niti je ijedno dijete uzeo za ruku i odveo na livadu i igrao nogomet, niti je čitao priču prije spavanja, niti je pjevao s njim, niti je svojoj ženi iskazao poštovanje, vrijeđa je i ne uvažava... Nikad nije bio ni tata in muž. I... ne znam da li jednom godišnje oni svi sjede zajedno za stolom i ručaju, večaraju, igraju čovječe ne ljuti se... štogod. Vjerovatno ni na Božić.

Zato... vi ne da ste obitelj, nego ste Obitelj za primjer svima, ma koliko "pravih" ili "nepravih" članova brojite. Jer, kako je već neko istakao na nekom drugom topicu, na ovom podforumu, ljubav se djeljenjem množi... i to vi svi neprestano činite... i u svakom trenutku znate da je ljubav jedini začin koji je potreban da bi te male okice bile nasmješene i sretne.

A ti "neki".... Vjerovatno dolaze iz formalne zajednice slične onoj koju je moj biološki tata stvorio, pa ne znaju prepoznati. I zato, nije im za zamjeriti.

[Shanti]

A ti "neki".... Vjerovatno dolaze iz formalne zajednice slične onoj koju je moj biološki tata stvorio, pa ne znaju prepoznati. I zato, nije im za zamjeriti.

To je različita percepcija roditeljstva, toga što mamu i tatu čini pravima, između nas i "nekih", slažem se.
Pisale smo istodobno

[Pippi Longstocking]

... znati da je najnašija što može biti, pa sam se spustila k njoj i onda smo si nas dvije rekle koliko se volimo (do neba i preko neba, to joj je trenutno mjera za jaaako puno) i još neke naše uobičajene nježnosti...
Nadam se da ta gospođa neće takav komentar reći više nikada ni nama niti ijednoj drugoj obitelji, a mi smo se suočili sa situacijom za koju se nadam da ćemo ubuduće biti još spremniji.

Hvala draga Shanti, eto upravo zato sam otvorila ovu temu. Naše je dijete isto najnašije tj., apsolutno naše, tu nema komparativa (naše i našije). Pa ovdje ima forumašica koje su nakon posvojenje dobile "čudo bebu" pa nigdje nisam ni u primisli vidjela da je netko napisao, hej, društvo, eto nakon onoga dobili smo i naše dijete. Užas.
I da, grozim se od takvih komentara. Sad sam se i prisjetila da mi je jedna usputna poznanica rekla još davno kad je doznala da smo aplicirali za posvojenje - lijepo od vas što ste na to odlučili (prema točkama 2. i 4.), ali šteta što ne možete imati svoje djece..." S time ću ja i izaći na kraj (jedno uho unutra, drugo van), ali da mi je dijete uz mene, pa zar ne bi posivio od muke.
Da, na to točno treba biti spreman.
Pusa

[Zdenka2]

I moj. A što je najzgodnije, njih dvoje su sve više fizički slični. Doživjeli smo da su nas dvije posve nepoznate žene na tramvajskoj stanici daleko od našeg kvarta (dakle, neupućene u našu obiteljsku priču) dugo zagledale i potom mi je, "iz čistog mira", jedna od njih rekla: "Gospođo, vaša kćerkica nema ništa vaše, ali je "pljunuti" vaš muž".

Pada mi na pamet kako je različita percepcija nas kao obitelji koju imamo mi sami i koju imaju neki iz naše okoline. Koliko god se mi silno voljeli i znali da smo mi kćer-mama-tata(-i pas), neki vjerojatno nikada neće smatrati da smo prava obitelj. U vezi njih se, s jedne strane, možemo truditi razbijati im predrasude, a s druge strane, ono što mi je najbitnije, pripremati svoje dijete kako se nositi s time.

Prvi citat: I kod mene je isto - često mi se znalo dogoditi da mi sažalno kažu: Gospođo, ništa nije pokupio od vas, sav je tatin!

Drugi citat: To je to. Neke predrasude jednostavno postoje i trebaš se naučiti kada se i kako boriti s njima, a kada ih treba jednostavno ignorirati. Ne možeš se stalno boriti s time. To procjenjujem vrlo jednostavno - borim se kad je situacija takva da to postaje problem moje djece ili obitelji, a ne borim se ako je tako da to ostaje samo problem osobe koja tako misli. Nismo mi jedini koji se nose s predrasudama - puno je takvih drugačijih.

[Pippi Longstocking]

Neke predrasude jednostavno postoje...

Da, istina, nažalost. A tu i tamo u životu samo zamjeniš jedan komplet protiv kojeg se boriš s drugim. Ili još bolje, dodaš novi komplet kolekciji. Eh...