Potpuno razumijem oba načina borbe. I onaj koji opisuje Kofer u želji da zaštiti svoje dijete i onaj koji opisuje Mojca . Ne smatram da je to "prešućivanje" zbog srama ili nelagode ili želje da se to nije dogodilo, Bože sačuvaj. Razumijem najvažniji dio priče koji upravo ide u smjeru zaštite najvrednijeg - toliko željenog djeteta. Ja sam inače sklonija ovom obliku da svima govorim i tumačim. Kad sam išla na IVF-ove razgovarala sam i govorila svima koji su htjeli slušati
I nemam nekih problem s tumačenjem i iznošenjem "drugačijeg" stava. Ne uklapam se u kliše i s time se ponosim. Znam se izboriti za svoje stavove, imam svoj život u kojem uživam.
Međutim, sada kad imam svoje dijete, (upravo kao i Kofer) jako ga želim zaštititi od sveg zla. Zlonamjernog, ali i dobronamjernog (jer put u pakao popločan je baš dobrim namjerama...). I to mi je novo, taj osjećaj nemoći i nesigurnosti hoću li moći dovoljno dobro zaštiti svoje dijete. Vjerojatno je to isto što prolaze svi "friški" (i vjerojatno manje friški) roditelji. Jedno je o tome slušati, a drugo je iskusiti.
Susretala sam se s raznim predrasudama i zabludama okoline, ali ove me bole više jer su usmjerene na naše dijete.
Zato mislim da je važna borba svakog od nas, na ovaj ili onaj način, kako se tko može i zna boriti (a to je i najbolji način za svakog osobno). Pa ako se samo jednoj osobi promjeni mišljenje zbog nas i naše borbe, to je velika pobjeda protiv predrasuda i baš tih mediokriteta koji jedino ispravnom smatraju "idealnu" obitelji iz "cedevita" reklame. Veliki korak za nas, a mali za čovječanstvo (nažalost)