A zaboravila sam u vezi glupih pitanja napisati najgluplje.
Obično kad kod liječnika ili u susretu s birokracijom moram iz nekog razloga reći da mi je neko dijete posvojeno obavezno me pitaju a imam li i svoje djece. Kao prvo to ih se ne tiče, kako je koje dijete stiglo u obitelj jer im nije bitno za ono zbog čega sam kod njih, a pretpostavljam da bi bar liječnici i medicinsko osoblje ako već moraju pitati mogli upotrijebiti termin biološki.

Ili me krenu tješiti, baš lijepo što ste posvojili al mladi ste, imate vi još vremena roditi i svoje pa nekad krene priča ...znam ja jedne što su posvojili pa dobili "svoje", ili drugi nakon xy godina braka uspjeli ipak roditi...
To mi je slično i onome kad imaju dvije curice pa krenu "ma sad će treće biti sin". Pa ljudi kako vi znate da ljudi uopće žele treće dijete, bilo sina ili kćer.
Kako netko uopće zna da ja i muž želimo još djece.

A najbolji mi je biser pitanje jesmo li potpuno odustali od pokušaja da imamo svoje dijete (to su me i u centrima na razgovorima pitali). Nismo bili u postupcima potpomognute niti planiramo ikad al pobogu ljudi došlo mi je da pitam pa kako se prave djeca? I da li ljudi u dvadesetima i tridesetima odustaju od te aktivnosti jer eto ne mogu imati dijete pa čemu "trud i muka"

Nažalost, moj dojam je da 80-90% ljudi smatra da je posvojenje humani čin brige o TUĐEM djetetu kad već ne možeš imati svoje vlastito. Odtud čestitke na hrabrosti, plemenitosti i slično.
Naše roditeljstvo jednostavno se ne smatra ravnopravnim i jednako vrijednim biološkom.
Iskreno, ne zamaram se previše s tim, neka svako misli što mu drago samo nek te svoje gluposti i predrasude ne izgovara na glas pred mojom djecom.
Iako će se naša djeca suočiti s mnogo pitanja, dilema i nailaziti na svakakve ljude, boriti se sa svojim nesigurnostima i pitanjima identiteta, duboko u duši i srcu oni znaju da su silno željeni, voljeni i prihvaćen takvi kakvi jesu i da su naše obitelji PRAVE obitelji.