Sjećam se kad sam tek dobila prvog sina, znali su nepoznati ljudi komentirati, "vidi ponosne mame", činilo mi se da bi mogla poletjeti. A ipak kod poznatih ljudi sam puno puta osjetila na sebi ispitivačke i procjenjivačke poglede, osjetila bi kod nekih lagani trzaj kad bi me dijete zovnulo mama. Svjesna sam da 90% ljudi ne doživljava naše roditeljstvo i obitelj kao ono "pravo" nego "zamjensko", kako smatraju posvojenje i odgajanje posvojenog djeteta kao neki plemeniti čin preuzimanja brige o tuđem djetetu. I još uvijek me ponekad uspiju iznenaditi pokoje glupo pitanje ili komentar (Jeste li vi skroz odustali od "vlastite djece" mi je jedan od dražih) ali mi se fućka za cijeli svijet, MM, ja i moja djeca znamo tko smo si i koliko se volimo i nama je naša ljubav najpravija na svijetu, oni otvorena srca i uma mogu to osjetiti i dijeliti s nama, ostale žalim što im je srce toliko tijesno da ne mogu pojmiti našu sreću. Žao mi je što će moja djeca morati biti povrijeđena od takvih ljudi, ali nadam se da će iznutra biti dovoljno jaki i čvrsti dda znaju tko su i što su i da su bezuvjetno voljeni od svoje obitelji.