 |
|||
Bojim se
Bojim se da me je ulovila postporođajna depresija.
Ja nikako ne funkcioniram. Sva sam u strahu, stalno plačem, a nikakve podrške sastrane.
Stalno gledam jeli sve u redu s mojim djetetom, stalno sam u nekoj luni, sva se tresem i nikako ne mogu doći k sebi.
Dali da potražim pomoć?
Potraži, ali prvenstveno u obliku nekoga tko ti može malo pomoći u kućanstvu (jel postoji netko takav?), a onda nekog tko će ti stručno pomoći. Bitno je da si i sama svjesna problema i da ga kreneš riješavati pravovremeno. nadam se da će se javiti mame koje su također bile u postporođajnoj depresiji sa konkretnim informacijama. Drži se!
Ena, potraži stručnu pomoć. Napravi to što prije i nemoj se ništa sramiti - postporođajna depresija je normalna, samo neke pogodi više, a neke manje. Sretno!
Žalosno je što živim u malom gradu i kod nas takve vrste pomoći mislim da nema. Morala bi za Zagreb, ma svega me strah
Ena, može ti pomoći i doktor opće prakse. Otiđi do njega, porazgovaraj o svome problemu i vidjet ćeš da će te ili uputiti nekuda ili on riješiti tvoj problem.
definitivno potrazi pomoc TM, prijateljice, prijatelja, ljekara...
A i mi smo tu, pa se mozemo uzajamno pomagati
I mene je nesto slicno spucalo, ali dolazi i odlazi u valovima... :/
Mene je opet strah da ce se meni nesto desit i da nece imati ko brinuti o djeci (osim MM-a). kazu, da je to normalno stanje skoro svake zene.
Uzasno se bojim ovolike odgovornosti koju nosim na plecima
i moram vam reci da sam se poslije svoje zadnje recenice rasplakala, po prvi put
Snorki, da znaš da bi rijetko koja ženska tako dobro kao ti funkcionirala u tvojoj situaciji: strana zemlja, dvoje jako male djece, najčešće sama s njima cijeli dan. Svaka ti čast! Kad te spopadne malodušnost, sjeti se kakav slonovski posao odrađuješ i budi ponosna na sebe!
Moj muž me ne shvača ozbiljno, on misli da je to samo prolazna stvar. A ja gledam kako je meni iz dana u dan sve teže i gore. I ja se bojim da mi se što ne dogodi i tko če onda brinuti za moju bebu?
Ena, jesi li većinu vremena sama s bebom, ili je netko s tobom?
snorki, nekad i to pomaže. kao da čovjeku treba da povremeno otvori i taj ventil.i moram vam reci da sam se poslije svoje zadnje recenice rasplakala, po prvi put
Pokušaj pričati s nekom prijateljicom, puno... (bez obzira što te možda ne kuži.. samo ako želi slušati).. znaj da će proći.. probaj shvatiti da je stvar u kemiji u mozgu i da je sve u redu s tobom i okolinom. Probaj se organizirati tako da ono što MORAŠ odraditi, odradiš čim jednostavnije i da se čim više odmaraš i spavaš (ja sam mišljenja da je bar dio te postorođajne depresije od nespavanja)... Javljaj se ovdje, jadaj se.. ovdje će te sigurno razumjeti...
Dopodne smo uvijek ja i beba sami kod kuće. Ne spavamo uopće jer bebač ima grčeve dosta često. tako da nam dopodne brzo prođe. Živim u kući sa svekrvom koja mi ništa ne želi pomoćči kaže da ja moram sve sama. Teško mi je
Ena, a kakva je situacija s tvojom mamom, sestrom, bilo kojom frendicom da ti dođe na sat-dva, pomogne?
Neznam sram me je uopće ovo i napisati ali moj muž neda da mi isto tako bilo tko pomogne. On kaže da če mi on pomoći a popodne kad bi i trebao biti doma ode van u grad.
Sve mi se preokrenulo naglavačke, kako žalosno jer je Bruno dijete začeto potpomognutom oplodnjom, i da mi se sada ovakve stvari događaju.
Počela sam i halucinirati da me moj sin više i ne voli, a on je tako mali da još to ni ne može. Kad ga mazim molim Boga da zaspi da se malo maknem i da si sredim živce. Al najgore mi je kad i zaspi ja to ne uspjevam nego me ulovi plakanje baš kao i sada dok ovo pišem.
Nakon cijele muke ga da dobijemo, cijele preležane trudnoće ja molim Boga da moje dijete samo spava.
Kakva sam ja to majka?
Dal sam ja stvarno nesposobna kad bi zamolila pomoč kako moja svekrva kaže?
I snorki tebi šaljem veliku pusu jer ti se divim. Annie tvoja priča mi daje snagu da idem dalje mada neznam kako ču
Ena, ne obaziri se na komentare da ne trebaš pomoć. Znam kako ti je, ali vjeruj mi, ako ne potražiš pomoć, biti će samo gore. Nemoj se igrati s postporođajnom depresijom, vjeruj mi, to nije igra. Pozovi neku frendicu, malo popričaj o nečem drugome osim o djetetu i izađi van za početak. Odi se malo prošetaj,makar na 15 minuta. I probaj popričati s mužem da ti je teško i da ti treba pomoć kad već njega nema kad treba biti tu. Drži se,mi smo uz tebe
Žao mi je da ti je tako teško! Postporođajna depresija nije stanje kroz koje bi trebala sama prolaziti. Možda da probaš mužu pokazati neke tekstove s portala ili iskustva s foruma pa da shvati da to nisu tvoje "mušice" već ozbiljno stanje? I ako ti on ne pomaže, nemoj dozvoliti da zbog toga budeš izolirana - sama pozovi popodne prijateljicu, mamu, sestru...
To što osjećaš ne znači da ne voliš svoje dijete - da ga ne voliš, ne bi se uopće brinula niti postavljala sva ova pitanja. Trudnoća, porod i majčinstvo mogu biti strašno iscrpljujuće iskustvo i tražiti pomoć nije znak slabosti, već ljubavi prema sebi. A na svekrvine zlobne komentare uopće ne obraćaj pažnju.
Ne znam koliko je bebač star, ali stvarno postaje lakše oko 3. ili 4. mjeseca, samo polako i strpljivo. A mi smo tu da ti damo podršku!
Ti si najbolja mama i jaaako hrabra žena! I trebaš zamoliti za pomoć ako imaš koga. Meni je često dolazila sestra ali se sada vratila na faks, jedva čekam Uskršnje praznike da je opet vidim. MM mi isto nije pomagao do prije mjesec dana. Govorio je da je najlakše na svijetu brinuti se za malu bebu. A onda sam počela raditi nakon Nove Godine a on je uzeo godišnji i ostao s bebom (sutra počinje raditi, našli smo tetu čuvalicu). Sada govori kako nije baš to tako jednostavno, ispričava se ako nije pospremljeno jer je beba bila nemirna pa nije stigao. Živimo 25km od Dubrovnika gdje ni u dućan ne možeš bez auta a ja nisam vozila. Sada vozima svaki dan na posao! Beba plače, moram ići. Drži se draga, ti se moraš izboriti za sebe i malog miša jer nitko drugi neće! I šaljemo ti velike puse hrabrilice!
Treba ti pomoć mame, sestre, prijateljice, bilo koga dobronamjernoga tko ti želi pomoći. Nisi zbog toga nesposobna ili manje vrijedna, samo imaš puno iscrpljujućeg posla. Tvoj sin te treba zdravu i odmornu, apo komentarima vidim da muž ne pomaže uopće, svekrvu neću niti komentirati. Sad ti trebaju ljudi koji ti mogu zaista pomoći i biti dobri prema tebi. Samo hrabro!
uopce nisi nesposobna ako zatrazis neciju pomoc!!!vecina zena i ima neku(bar malu) pomoc nakon poroda!!konkretno,meni su sveki i moja mama nosile rucak i malo popeglali svakih par dana,i to mi je jako puno znacilo!!
bas mi je zao sto si trenutno u takvoj situaciji i iskreno se nadam da ce ti biti sve bolje i lakse!!probaj popricati sa muzem i probat mu objasnit da ce ti vec i samo njegova pomoc puno znaciti!!ti definitivno trebas(isto ko sto sam i ja u to vrijeme trebala) bar neko vrijeme koje bi mogla provesti sama(bez bebe,muza...)!! moja nika je u to vrijeme jako cesto jela a jos sa njom nismo poceli izlazit van,tako da bi MM otisao na pola sata do 1 sat sa njom u dnevnu sobu,a ja sam za to vrijeme ostajala u spavacoj i spavala ili lezala ili plakala... ali uglavnom to mi je pasalo da niku neko vrijeme ne vidim i ne cujem!!mozda bi rjesenje bilo ako imas neku dobru prijateljicu koja bi ti mogla pomoci oko kuce ili bebe!!
saljem ti puno
Ena, obavezno traži nekoga pomoć (mamu, prijateljicu), da se možeš odmoriti i malo doći k sebi od svega. Mene nije uhvatila "klasična" postporođajna depresija, ali sam bila u komi jer nisam mogla dojiti (beba nikako nije htjela) pa mi je to postalo opsesija i bjesomučno sam se izdajala dva mjeseca do krvi. Taj osjećaj krivice me još nije prošao. Za svekrvu ću samo reći
, bolje da ti takva osoba i ne "pomogne". Nađi si nekoga uz koga se osjećaš ugodno i piši nama. Ja mislim da trebaš razgovarati i s doktorom, a i TM-a više uključiti. U svakom slučaju, dogodila ti se velika stvar, najljepši poklon, ali i ogromna promjena (u svakom smislu). Bit će sve OK, kao što je Mommy_plesačica rekla, kad bebica malo ojača i kad prođu grčevi, sve će biti super, a to je jaaaako skoro! Svi tvoji strahovi su POTPUNO NORMALNI pa i onaj da te beba ne voli, ali taj možeš odmah odbaciti; oni samo ne reagiraju svaki put kako smo si mi zamislili da bi trebali. Bez brige, on osjeća tvoju ljubav. Držim fige da depresija što brže i što bezbolnije prođe
Ena, jako je važno imati nekoga uz sebe, pa taman ti ništa i ne pomogao oko kućanskih poslova, čisto onako da se možeš izjadat, da ti uzme malo bebicu dok je nervozna da ti možeš se "maknut" od svega na pola sata..
Razgovarajući s prijateljicama o osjećajima nakon poroda došla sam do zaključka da su one koje nisu imale ničiju pomoć i one koje su je odbijale, puno više patile od depresije, nego one (uključujući i mene) koje su imale nekog svog uz sebe.
Prvih 1,5-2 mjeseca su najteži i zato tko god ti ponudi pomoć, prihvati je, nema razloga dokazivati se. Razgovaraj sa svojim mužem i objasni mu koliko ti je teško i fizički i psihički i reci mu da je tako svakoj mami, a ne samo onim "nesposobnim" mamama. Objasni mu da pored toga što te šibaju hormoni i umor, ti si ipak 24h s bebom u zatvorenom.
Ena, ako ne od TM-a, ni od svekrve, onda bar traži pomoć od mame, sestre, prijateljica, susjede.. bilo u koga imaš povjerenja.
Iako su sa mnom stalno bile i moja mama i dvije sestre i MM kad je bio doma, prijateljice su znale doći često i rekle su da im je neugodno što stalno "vise" u mene, kao jeli mi smetaju..., pola sata sam ih morala uvjeravati da bih voljela da nikako i ne idu doma. Zato kažem, traži pomoć, možda bi netko rado pomogao ali mu je neugodno pitat ili se ne želi nametat.
Ena, želim ti puno sreće da što lakše prebrodiš sve teškoće i da smogneš snage da se opustiš i što više uživaš u svojoj bebici, nastoj biti smirena jer i beba osjeća tvoju nervozu, što više ga mazi, grli i ljubi, sve će to tako brzo proći
I ja sam bila apsolutno sama s bebom. (rodila sam carskim, 3 tjedna nakon poroda je mm otišao na put). MM je radio od u prosjeku 12 sati. Puno mojih frendica je rodilo u skoro isto vrijeme kad i ja i sve su imale nekog da im pomogne. Kad bi se čula s njima i kad bi mi pričale tko im je sve i što sve pomogao pucala sam od tuge, bijesa i ne znam čega sve ne... A onda sam priču okrenula... Postala sam jako ponosna sama na sebe, počela sam sama sebe hvaliti i hrabriti. Kad sam nakon 6 mjeseci počela raditi mislila sam da ću puknuti po svim šavovima. (8 - 9 sati šljakanja, trči doma, a onda čuvanje, igranje, kuhanje, pospremanje i sve ostele radosti)
Guram nekako, umorna do boli, ali opet ponosna na sebe i na svoje dijete.
Pokušaj naći pomoć, misli na to da to što ti radiš ne bi mogao nitko drugi. Ti si jednostavno najbolja!!!
Čuvaj se i bit će sve OK.
ja sam odlucila da od jutros pocnem pozitivno razmisljat, ali mi slabo ide.ne znam sta mi je odjednom :?
Hvala na riječima podrške. Žao mi je što vas tako mučim ali bar se malo bolje osječam. Vi me barem razumijete.
Malo podrške mi treba, ali mi fali i smijeha i dobrih ljudi oko mene.
Sinoć dok sam kupala Brunu čak mi je kroz glavu prolazilo da mu lomim kosti dok ga držim na ruci. Čak sam i čula ko nekakve zvukove da mu pucaju kosti.
Ja ču izluditi, al koji je to užasan osječaj
ENA, molim te javi se svojoj dr., mozda te ona moze uputiti nekom stručnom tko će ti pomoći. Znam da živiš u malom mjestu, ako ti je to problem pokušaj nazvati u Zg tel. za psihološku pomoć /to je neka stručna služba koja radi telefonski 0-24/, ne znam broj, ali na informacijama ćeš dobiti bez problema, možda bi ti i to olakšalo...
Dobro je da si prepoznala da se nešto događa, i radi sebe i tvog divnog djeteta poduzmi nešto.
Ovaj forum je sigurno dobar ventil, ali pokušaj doći i do nekoga stručnog tko će te pomoći izvući iz toga kako se sada osjećaš. Sve će biti dobro, ali ne smiješ biti stalno sama sa sobom i tim mislima. Izjadaj se nekoj prijateljici, mami, susjedi, bilo kome.
ena, molim te potraži stručnu pomoć! to što ti se događa nije loše ni sramotno, a to će i tvoja okolina shvatiti kad čuju od doktora. svjesna si problema i dovoljno hrabra potražiti pomoć na forumu, napravi još taj jedan korak da pomogneš sebi i bruni i ne dozvoli da stvari postanu još gore. želim vam sreću.
arijana, ja sam to isto primjetila u krugu svojih prijateljica i poznanica.
Evo, mi smo tu i javi se malo cesce. Napravi sebi nekakvu veselu atomsferu.
Imas li bliskih prijateljica? Potrazi drustvo pozitivnih ljudi
Velika
cure su već sve rekle.
samo bi još jednom napomenula da te tvoje djete sigurno, sigurno voli isto kao i ti njega. mama je uvijek mama. to što jedva čekaš da ti djete zaspe to je savršeno normalno-pa nisi ti perpetuum mobile!!
ne dopuštaj nikome pa ni samoj sebi da pomisliš da si nesposobna - ti si svome djetetu cijeli svijet i najbolja si mu. a ako ti je kuća prljava (npr. kao moja) ne znači da si nesposobna nego da svom djetetu posvećuješ onoliko vremena koliko on traži i to ostalo ne stižeš.
žao mi je što tm ne sudjeluje više u životu vašeg djeteta ali to je njegov propust i njemu bi trebalo biti žao. svekrvu nemam želudac komentirati!
drži seKako bebica raste sve je lakše i lakše.
I mi ti šaljemo pusu podrške!
Znam kako ti je no nemoj se previše svime opterećivati.Nemoj izigravat super ženu.Ako nešto ne stigneš napravit dok je TM na poslu,nek napravi on.Pa jednom će vidjet da ti ne stignaš sve.Dok god se ti mučiš i uspijevaš sve napravit dok njega nema,on će u svojoj glavi to shvatiti kao da ti ne treba pomoć!Al kad ga jednom ne dočeka čista kuća ili nema ručka kad dođe s posla zapitat će se.
Ja znam ženu koja je već bila luda od svih obaveza a nitko oko nje joj nije htio pomoć.Ponekad sam joj otišla pa usisala stan ili oprala suđe,uglavnom pomagala sam joj ponešto dok i sama nisam imala dijete.No to sam joj mogla pomoć samo dok joj svekrve nema doma.Vrag od babe!
I njoj je jednom puhnulo u glavu da će se posvetit samo djetetu.Tako da kad sam došla kod nje,pile smo kavu i ništa mi nije dala radit...
Po cijele dane se igrala s bebom,kuću nije ni takla.To je trajalo tjedan dana dok joj muž nije počeo pomagat u kućanskim poslovima.Evo ga sad ona ode na kavu a on čuva malog.
Ona se u početku bojala suprotstavit se mužu,jer je on bio "gazda" kuće.No kad je došlo pet do dvanaest pokazala je zube!
I uspjela je!!!
Ena, ja se jos lijecim od depresije tj PPD i jos sam na tabletama a moj sin ima 3 godine.
Slusaj me. Nece proci samo od sebe. Ne ako imas takve misli.
Moj savjet je odmah doktoru i sve ispricati. ODMAH.
Tvoja doktorica nema pravo bilo kome sta reci ako ti to ne zelis
bez obzira na kojem kraju svjeta zivis. Poslusaj me i odmah potrazi
strucnu pomoc.
Ovdje te mi mozemo savjetovati i pomagati ti ali ne strucno. Ja sam ovdje vec tri godine ali ne ljeci me Roda od depresije nego doktori i ja sama a ovdje vise uzivam i ucim svakodnevno.
Nisam mama, ali mogu misliti kako je to kada nemaš podršku.
Kada ja sama nemam podršku koju očekujem, pa onda poludim...
Savjetujem ti da se pod hitno javiš doktorici, jer ako ti pada na pamet da ozljediš dijete...onda....
Shvati molim te da je to disbalans hormona i da je jako poželjno da potražiš pomoć prije nego što ti bude još gore...
PPD nije ništa sramotno niti si to tražila...
potraži pomoć, a mi smo tu da te podržimo i da ti damo savjet.
Potpisujem natašu30
Ena,ja sam ti u pp sve napisala. Javi se
Ena, kako si?
Ja sam nakon prve trudnoce bila depresivna. Mada tonije trajalo dugo. Oko 2-3 sedmice. Ali to je normalno i vecina trudnica ima napade depresije tako rano.
Ja sam plakala dosta. Zamisljala kako ce se nesto desiti bebici, meni. Najgore je bilo kad padne mrak. Crkavala sam od placa i nekakve panike.
Ima li koja cura u ogulinu pa da ode do Ene na kavu?
Ena, nadam se da ćeš poslušati preporuke cure koje i ja potpisujem. Traži pomoć na sve strane i nemoj imati srama. Nije važno što će "selo reći", nije važan MM koji za sada ne shvaća ozbiljnost tvog stanja, a svekrva je u cijeloj prići najmanje važna. Postojite samo Bruno, ti i tvoj zdravi razum. Na svu sreću imaš ovdje dovoljnu podršku ali na daljinu ne možemo puno napraviti. Tebi treba konkretna pomoć, osjećaj da nisi sama u svemirskom prostranstvu, osjećaj da te u trenutku slabosti netko može zamijeniti u brizi oko malog miša, osjećaj da nisi jedina koja se trenutno ovako osjeća...
Toliko suosjećam s tobom da ne mogu cijeli dan prestati razmišljati o tvojoj priči. PPD se događa i ženama koje imaju punu podršku okoline pa me zato tvoja usamljenost dodatno potresla.
Pokušaj iscrpiti sve moguće resurse u traženju pomoći, alarmiraj sve oko sebe, ne brigi što će tko misliti o tebi i ostani s nama. Ovdje možeš sve reći, otvoreno tražiti utjehu i sigurno zbog toga nećeš biti proglašena izvanzemaljkom.
Tebi i Bruni velika pusa podrške
Ena, drži se! I ja sam s potpomognute i znam osjećaj krivnje kad pomislim - samo da mi se malo maknuti od bebice da dođem k sebi - jer,pobogu, pa toliko sam je dugo čekala i željela, kako sad mogu poželjeti nešto takvo. Ali, odmor je stvarno potreban, ne možeš sebe potpuno izgubiti zato što sad imaš dijete. Važno je da se malo makneš, da te netko zamijeni na kratko. I obavezno, obavezno se javi liječniku!!! Mislim na tebe, javi nam se!!!!
ja sam isto dosta dugo imala simptome depresije
ja sam si non stop brijala kak će se nama nešto dogoditi i kak će bojan završiti u domu
stalno sam razmišljala o tome i plakala
i ja sam sad u tom fazonu. Uzas zivi, ali se polako izvlacim.andrea prvotno napisa
ja sam isto dosta dugo imala simptome depresije
ja sam si non stop brijala kak će se nama nešto dogoditi i kak će bojan završiti u domu
stalno sam razmišljala o tome i plakala
Pokusavam da razmisljam pozitivno, izlazim, druzim se... Malo mi je bolje. :D
Ena, javi se
Nznam šta da vam napišem, nisam odjedanputa očekivala toliku podršku.
Puno vam hvala na tome, samo što je najžalosnije što te tvoji najbližnji ne razumiju nego ti govore da ti( tj. ja) želim biti u centru pažnje nakon cijele trudnoće.
Mislim stvarno okrutno i užasno.
I da ja nemam pošto iči doktoru i zašto sam uopče zvala svoju doktoricu i sramotila sebe i cijeu obitelj.
Eto cure to sam dobila za odgovor
ma baš te briga šta ljudi govore.
kad već nisi nikome drugome na prvom mjestu onda to svakako moraš biti sama sebi.
a i mali Bruno te treba zdravu.
i nedaj se uzrujavati.
Cure i ja se sjecam da je jos jedna forumasica bila iz Ogulina.
Jel Daphne...
Ena, sta te briga za te price. Fino se spremi i otidji doktorici. Najpreca si sebi i svom djetetu
ako je tako, otiđi do doktorice bez njihovog znanja, jer PPD nije nimalo bezazlena i često zahtijeva liječničku pomoć
ja sam imala i podršku MM i svih ostalih, pa mi je unatoč tome bilo strašno teško
mogu si misliti kako je tek tebi...
btw, mislim da je daphne iz istre
Ena, samo se drži i sretno sutra. Nek te uopće ne bude briga za ništa drugo osim da ti ozdraviš i budeš uz svog mišića jer si njemu najpotrebnija. Imaš pp
Meni je tkđ. taj period nakon poroda bio najteži u životu. To preteško breme odgovornosti koje ti odjednom padne na leđa, saznanje da dijete treba 24-satnu brigu, zakopana u kući, nula vremena za sebe, za bilo što ma koliko banalno bilo... Meni je svaki dan započinjao sa molitvom "Bože još samo danas, samo mi danas daj snage...". Ja sam imala maksimalnu podršku okoline i teško mi je i pomisliti što prolaziš ako to sve moraš proći sama.
Prvenstveno potraži pomoć liječnika, ako sam dobro shvatila ti si to već učinila ili ćeš pa bravo i samo naprijed. Ako nemaš obitelj ili prijatelje koji će ti biti podrška uvijek možeš doći ovamo i naći ćeš društvo koje će te razumjeti. Najbitnije je da shvatiš da ovo što proživljavaš nije nenormalno i nikada viđeno. Da je većina žena prošla kroz makar i blagi oblik depresije ili bar te krajnje psihičke napetosti kada se suoče sa tom novom situacijom nakon rođenja djeteta. Pokušaj misliti pozitivno i samo naprijed!
Samo se ti nama javljaj, najvažnije je znati da nisi jedini! Meni je strašno teško palo razdoblje pred Novu Godinu i kad sam se požalila MM-u da mislim da me puca depresija rekao je da sam na Rodi pročitala da žena nakon poroda ima depresiju pa da me zato uhvatilo.
Enic, da te malo utjesim...
Ja i nakon godinu dana jedva cekam da moja ljubav zaspi da se malo posvetim sebi (Jer ja to zasluzujem sto bi rek'o L'oreal :D)
Kakva sam ja majka?
Super.
Najbolja.
Ako imas neku blisku prijateljicu, spremite se skupa i podjite doktoru.
Ako dr. kaze da nije nista, tu smo mi da uskacemo kad zatreba...Zao mi je sto smo daleko, inace bih ti ja sad upala na kafu...al mozemo uvijek cakulati i ovako
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom