Neznam sram me je uopće ovo i napisati ali moj muž neda da mi isto tako bilo tko pomogne. On kaže da če mi on pomoći a popodne kad bi i trebao biti doma ode van u grad.
Sve mi se preokrenulo naglavačke, kako žalosno jer je Bruno dijete začeto potpomognutom oplodnjom, i da mi se sada ovakve stvari događaju.
Počela sam i halucinirati da me moj sin više i ne voli, a on je tako mali da još to ni ne može. Kad ga mazim molim Boga da zaspi da se malo maknem i da si sredim živce. Al najgore mi je kad i zaspi ja to ne uspjevam nego me ulovi plakanje baš kao i sada dok ovo pišem.
Nakon cijele muke ga da dobijemo, cijele preležane trudnoće ja molim Boga da moje dijete samo spava.
Kakva sam ja to majka?
Dal sam ja stvarno nesposobna kad bi zamolila pomoč kako moja svekrva kaže?