Ena, jako je važno imati nekoga uz sebe, pa taman ti ništa i ne pomogao oko kućanskih poslova, čisto onako da se možeš izjadat, da ti uzme malo bebicu dok je nervozna da ti možeš se "maknut" od svega na pola sata..
Razgovarajući s prijateljicama o osjećajima nakon poroda došla sam do zaključka da su one koje nisu imale ničiju pomoć i one koje su je odbijale, puno više patile od depresije, nego one (uključujući i mene) koje su imale nekog svog uz sebe.
Prvih 1,5-2 mjeseca su najteži i zato tko god ti ponudi pomoć, prihvati je, nema razloga dokazivati se. Razgovaraj sa svojim mužem i objasni mu koliko ti je teško i fizički i psihički i reci mu da je tako svakoj mami, a ne samo onim "nesposobnim" mamama. Objasni mu da pored toga što te šibaju hormoni i umor, ti si ipak 24h s bebom u zatvorenom.
Ena, ako ne od TM-a, ni od svekrve, onda bar traži pomoć od mame, sestre, prijateljica, susjede.. bilo u koga imaš povjerenja.
Iako su sa mnom stalno bile i moja mama i dvije sestre i MM kad je bio doma, prijateljice su znale doći često i rekle su da im je neugodno što stalno "vise" u mene, kao jeli mi smetaju..., pola sata sam ih morala uvjeravati da bih voljela da nikako i ne idu doma. Zato kažem, traži pomoć, možda bi netko rado pomogao ali mu je neugodno pitat ili se ne želi nametat.
Ena, želim ti puno sreće da što lakše prebrodiš sve teškoće i da smogneš snage da se opustiš i što više uživaš u svojoj bebici, nastoj biti smirena jer i beba osjeća tvoju nervozu, što više ga mazi, grli i ljubi, sve će to tako brzo proći