 |
|||
Iako su mi sve priče na ovom podforumu jako potresne, ova tvoja me je posebno takla jer sam te davne, ratne 91. rodila svoje prvo dijete.
Gledam svog skoro 20-ogodišnjaka i silno mi je žao što i tvoja curica nije imala priliku odrasti
Prebolno je to što si proživjela, ali si izuzetno hrabra žena i želim ti svu sreću svijeta.
Koliko god bila tužna priča, vjerujem da ženama koje to prolaze ili su prošle, puno znači da mogu s nekime to podijeliti..moram priznati da sam i ja nakon svog nedavnog velikog gubitka počela intenzivno razmišljati kako ću nastaviti dalje, kako ću se vratiti na posao, i gledati svim onim ljudima u oči..
Nakon 5 godina iščekivanja, dobila sam potvrdu od ginekologa da suprug i ja čekamo blizance.. ne moram ni opisivati koliku sreću smo osjećali i koliko smo se osjećali blagoslovljeni..23 tjedna su prošla kao od šale i imala sam, kako je rekao moj ginić školsku trudnoću...sve, ali baš sve je bilo super od prvog dana..onda jedan dan tlak je otišao u nebesa, hitno sam prebačena u Vinogradsku, da bi mi tamo rekli da je Mia već preminula, a da za Nou još ne znaju kako će se stvari odvijati..odlučili su me zadržati pod tabletama za tlak i čekati da vrijeme pokaže svoje. Nakon samo 4 dana sve mi je počelo otkazivati..i odlučili su se za hitan carski rez..u 24.tjednu moj je sin ugledao svjetlo dana, rođen sa samo 500 grama.
Rekli su nam odmah su šanse male i da budemo spremni na sve...bili smo hrabri, muž van bolnice, ja unutra pokušavajući dovesti svoje fizičko stanje u normalu, i trudeći se da ne izgubim normalu u psihi..najgore mi je bilo ležati u sobi sa novim rodiljama koje su uživale u svojoj djeci, a ja od šoka, tableta, svega ne mogu oplakati svoje jedno izgubljeno dijete, i nositi se s neznanjem kako će se situacija odvijati sa malim borcem...
Nažalost, i Noa je izgubio bitku nakon 28 dana,kaže zbog ekstremne nezrelosti..čitala sam manijakalno silne članke o čudima kada žene rađaju toliko ranije, pa su djeca danas tu, s druge strane sve silne članke koje su posljedice toliko ranijeg poroda..nisam znala šta je gore, nisam znala šta da tražim Boga, da li da ostane pa da si dijete osudim na život invalida ili da ode pa da se cijeli život pitam. Nemojte me molim vas osuđivati zbog ove rečenice, ali mislim da je ljudski i majčinski postaviti si to pitanje kada vam doktori počnu nabrajati sve moguće komplikacije i posljedice...
Također moje isprike na dugom postu, ali nemam s kime podijeliti misli, probala sam sa psihijatrima i psiholozima, na kraju oni počnu gutati knedle i pitaju me kako se dižem ujutro iz kreveta, i gledaju me sa žaljenjem, nemam tu neke pomoći pa sam odlučila pomoći sama sebi, a možda jednom i nekome drugome dijeleći svoju priču..
Ironija je da bi za točno mjesec dana trebala po mišljenju HZZOa ići raditi, ali nisam još u stanju..uložila sam žalbu i čekam..
Divim se svima majkama anđela i zahvaljujem na hrabrosti...
Danchy draga saljem ti zagrljaj veliki, i zao mi je sto ste prozivjeli gubitak, i moji su blizanci preminuli...Razumijem te potpuno i nitko te nema pravo osudjivati, sve smo se mi borile sa raznim mislima...i naravno da smo sve zeljele najbolje za svoju dijecu...
pisi nam kad god pozelis
Danchy1 prvotno napisa
draga moja, točno znam kako ti je samo ja šutim od prvog dana kada su moje bebe umrle....ja sam 2 tjedna ostala u bolnici i nitko mi ni riječi utjehe nije rekao, kasnije se opert vratila jer im je ostalo posteljice na carskom i nisu zašili maternicu kako treba nego je ostala otvorena, jedva ostala živa i stavili me sa trudnicom blizanaca.....mislila sam da ću umrijeti slušajući njihove otkucaje srca svaki dan i tako tri tjedna......nitko nije rekao ni jednu lijepu rijeć.....nitko nije rekao žao mi je.......
počela sam i raditi, nekako otupiš i nastaviš živjeti sa zastavicon ma pola kopljai slomljenim srcem...uopće ne vidim kraj boli....nikako.....
srce mi se trga kad čitam ove tužne priče
yellowkitty i Danchy1 suosjećam s vama i šaljem vam veliki utješni zagrljaj
nažalost kao i sve mame ovdje koje su prošle kroz gubitak djece razumijem vašu bol
dancy1 strašno mi je zao zbog vaseg gubitka!
Posljednje uređivanje od bambus99 : 11.09.2011. at 21:45
Svaka cast,prica je toliko dirljiva, pogadja u srce...Nedavno sam postala mama andjela i ne mogu da smognem snage da napisem svoju pricu....nego samo citam,citam....i znam da nisam sama, ali jednostavno previse je boli....
danchy1užasno mi je žao zbog tvog gubitka. tužna priča.veliki
danchy ne znam što pametno napisati
hvala ti što si podijelila svoju priču s nama!
draga danchy, jako mi je zao. tesko je reci ista osim da te razumijem.
to sto osjecas je normalno. prepusti se tuzi, sad je vrijeme, doci ce i neka druga razdoblja i emocije. govori i/li pisi
drzi se
Ona živi u tvom srcu
I kako majaka može zaboraviti svoje dijete ??? To mi je naružnija rečenica..kada netko kaže zaboravi..ne zaboraviš ni omiljenu igračku iz djetinjstva, prvu ljubav u mladosti,omiljenog pjevača,komad krpice ili nakita..pa kako onda zaboraviti dijete..prestrašno i pretužno
cure,
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom