Čuj, nema tu pravila... Kako ti se karta okrene. Moj stariji bio je izrazito loš spavač (i dan danas u 12. godini rijetko prespava noć bez buđenja) ali ima 14 mjeseci mlađeg brata. Taj je bio i ostao dobar spavač. Najteže mi je bilo kad je mlađe dijete prohodavalo, zapravo ne najteže nego fizički najnapornije. To mi je bila zombi faza, ali srećom trajala je relativno kratko. U to vrijeme imala sam tetu čistilicu, a kad su obojica krenula u vrtić i rezervnu tetu čuvalicu jer nisam mogla uzeti bolovanje svaki put kad je trebalo. Preživjeli smo. Nije bilo lako ali ni tako strašno kako smo se pribojavali. Mislim da je mom mužu teže pao moj posao (17 km od kuće i konstantni prekovremeni) nego dvoje djece. Kako god odlučila, sretno ti bilo! Čovjek se na sve navikne.