Uvijek kažem da me moja djeca najviše ljute kad se posvađaju ili kad se predobro slažu, da bih neki dan shvatila da me ovo kad se predobro slažu češće naljuti od svađe.
Naime njihova igra se u tim trenucima beskrajne sreće opasno približi histeriji. Trče, vrte se, bacaju, hihoću, pričaju bedastoće i sl. Kad ih smirujem jer su ili opasni sami po sebe ili smo u pekari, gostima ili što već, oni kao da me drže na ignoru. Igraju se kao da ja ništa ne govorim, ne upozoravam, ne vičem. Ponekad ih malo cuknem za uho, ali ništa, još se počnu cerekati.
Nakon takvih epizoda dobiju kaznu, ali nekako mi se čini kao da su u tom trenutku oni bili gospodari, a ja bespomoćna i nesposobna mama.
Ajmo iskusne majke, kako vi to rješavate.?