Citiraj ina33 prvotno napisa Vidi poruku
Veliki zagrljaj. I tvoj me "haiku" jutros nasmijao. Ja, u biti, ne znam puno tebi - imaš samo 1 IVF, imaš prirodno začeće, mali AMH i 1 IVF... Ne moraš ti bit u istoj situaciji kao ja...



Ma u cijelu ovu raspravu ulazim, od kad su se sponemule donacije, u stvari jer tražim nekakvo "opravdanje" da suzbijem onaj tračak nadanja.
Cijela stituacija u kojoj se nalazim, financijska, bračna, zdravstvena, postavlja se tako da nema mogućnosti za imati još jedno dijete.
Ali me i dalje drži onaj tračak želje i nade, pa čini mi se tražim načine kako da se "toga riješim".
Ina, mi smo se jednom davno srele na jednoj od kava, znam da me se ne sjećaš.
Mi smo se više od dvije godine trudili, kako to jelte kod nas i treba, uz dabrostone, LH trakice, bazalnu, folikulometrije i kad sam bila već šiznula i napokon "pukla" i rekla OK idem sad radit pretrage, onda sam ostala trudna, prirodno, tako da nemam nalaze hormona iz tog perioda.
I sve bi bilo divno krasno da se nije na kraju desila komplikacija, ne jedna nego cijeli niz.
U globalu, beba je uspjela preživjet boravak u maternici, a ja sam izašla bez većih komplikacija.
Mimo toga je ustanovljeno da mala nosi rijtku genetsku mutaciju i da ju ne čeka baš svijetla zdravstvena budućnost.
Period babinja i u stvari cijela prva godina su me umeli do kraja.
Želja za drugim djetetom se javila relativno brzo, ali i time i strah od ponavljanja scenarija.
Svako područje u koje sam zagrebala pokazalo je loš nalaz. Ovo moje samodijagnosticiranje traje više od dvije i pol godine.
I nadala sam se dok sad nisam vidjela ovaj AMH.
MM ima AT, koji po novim kriterijima nije loš, ali s obzirom na genetski poremećaj naše male, kosa mi se diže na glavi, tako da sam jedno od prvih stvari išla kontaktirat klinike u pragu da vidim varijantu za PGD. Ali kako mi nemamo manifestiranu bolest, već pola pola mogućnost da smo "čisti" ili da nosimo samo "deformirani gen", nismo direktno indicirani za PGD, ali jesmo za genetsku analizu u sklopu RACZ koji se u Hrvatskoj naravno ne radi. I ostaje jedan nama relativno velik postotak da se isto opet ponovi.
Čak bi i bebino preživljavanje u maternici riješili heparinom.
Ali trudnoći ni traga, a sudeći po novim nalazima, teško i da bude.

Usvojila dijete/doniranu JS nebi, iz istih/vrlo sličnih razloga koje ste vi već spomenule.

Ja sam sad 35, i gadno me zdravstveno "koštala" ova trudnoća i babinje.
Sigurna sam da nakon 40 ne budem više imala snage za proći ponovo to.
Tako da sam si dala još par godina da razmišljam o mogućnosti, ako bude bilo mogućnosti, zdravstvene.
A sad kako se već budu odvijale bračno-financijske relacije, možda zbog toga još prije odustanem.
Hoću reći, na jedan način sam se pomirila i prihvatila varijantu da je bolje da ostanemo samo na jednom djetetu, ne želim stvorit još jednu osobu koja će od rođenja biti "osuđena" na patnju.
Ali sa druge strane, kada se zbrojim i kažem da ne mogu gledat tako pesimistično, onda mi se javi opet ona želja i nada, pa i dalje čačkam i čačkam.
A onda mi prebroje antralce, pa mi nada opet pljusne u vodu...
I tako red nade, red tuge...
Još ne znam, još se nisam zbrojila do kraja...