Ma sigurna sam da se moze u Americi ici na IVF koliko god zelis, ako zapnes i imas cime platiti. Ne brine me to, zapravo. Stvar je u tome da ovaj cas jos nemam skroz razradjenu taktiku, ali cini mi se da naginjem izbjegavanju postupaka opcenito, ako cujem da mi se to ne isplati, ne samo financijski, vec i vremenski. Ono, kao nekakvom realistu, izgleda mi prilicno ludo potrositi $30,000, vrijeme, vjerojatno izgubiti posao (a cime da onda, pobogu, platim tih $30,000?!) jer se uz redovan posao ne mogu presetavati izmedju klinike, kreveta, laboratorija i radnog mjesta (ne kuze oni nase izlaske na pauze, kasne dolaske, rane odlaske, zamjene i slicno, a da ne pricam o godisnjem i placenim bolovanjima po zelji i potrebama), na nesto cemu sanse za uspjeh mozebitno ne prolaze 5%? Bolje mi je onda utrositi vrijeme na posvojenje, a tih $30,000 na skolovanje posvojenog djeteta. Uz to postoji mogucnost da me nitko i nista ne bi ni izvuklo od zacaranog kruga neuspjesnih IVF-ova.

Zato... kucna radinost, here I come. Osim ako ovaj moj ludi kvazi-House ne preporuci nesto drugo. Cini mi se covjek vise nego dovoljno realan za nekakve slabe procjene i polu-magiju.