Evo baš neki dan moj muž kaže malome doslovno "Kad tebe netko udari, udari i ti njega. Ali nikad ne smiješ ti udariti ako tebe netko nije udario." I ja sam to s njim odslušala i nisam ništa komentirala, ali muči me to.
Ja sam sama odrastala u valjda nestvarno nenasilnom okruženju, od obitelji, susjedstva, do škole i puberteta itd. Tako da uopće nemam takvih iskustava, dok je naprotiv moj muž odrastao u totalno nasilnom okruženju gdje je trebalo preživjeti.
E sad, jučer smo se igrali s jednom jaaaako agresivnom djevojčicom G-ove dobi, koja ga je STALNO čupala, grizla i gurala, i meni je moram priznati laknulo kad sam vidjela da joj on (ponekad, ne uvijek) vrati. Dosad je uvijek od nje samo trpio i plakao mami. Dakle drago mi je bilo vidjeti da i on ima neku granicu kad skuži da se mora obraniti.
I onda valjda ostajemo na onoj tatinoj pouci od početka posta, ali kao kršćaninu nije mi drago