Prošli sam vikend bila u Rijeci. I šetajući Korzom naletila sam na staru školsku kolegicu koju nisam vidjela od faksa (nekih 8 god). I pita ona mene joj ajmo na kavu.

Sjednemo (sama sam bila jer je moja mama uzela L. u jednu trgovinu, a ja sam išla u drugu, pa kao nađemo se za pola sata), i počne priča, a ona s neba pa u rebra " i kako su ti muž i mala" ja kažem dobro i ona će na to "Hana si joj dala ime jel tako?, koliko ono ima 3 i pol godine"

Takav znoj, takva mučnina, takav osjećaj tuge i užasa nije me obuzeo od 20.07.2005 kada sam je rodila. Moju Hanicu.

I naravno ja poluglasom objašnjavam da je Hana umrla u mojem bušiću i da sam je rodila mrtvu.

I sada njoj neugodno, meni neugodno. Ona kaže da se dugo sa nikim nije čula, kaže nije znala, taj dio je propustila. Nije znala da sam opet rodila ona je znala samo za prvu trudnoću. Pa počnu pitanja, pa šta kako zašto?
A meni se neda objašnjavati. Najrađe bih se tada zavukla u mišju rupu i ne izlazila.

To nije jedina takva situacija. Događa li vam se i kako se nositi sa time?