odnos prema hrani što se tiče recimo moje mame, bake, svekrve je meni apsolutno bedast. njima je mjerna jedinica zdravlja i zadovoljstva što više pojedenog. ja to objašnjavam time što je recimo u vrijeme njihova djetinjstva bilo domaće hrane tipa "varenike i kruva", a svih ostalih namirnica nije bilo u izobilju ( vrijeme nakon 2. svj. rata). recimo, kolač s jajima se pravio samo nedjeljom ili za blagdane.
zatim šećer, koristio se vrlo racionalno, to je maltene slastica bila kad ti udijele kocku šećera.
da ne velim naranča ili neko drugo "ekskluzivno" voće, samo o prazniku i darivanju djeca su imala priliku znati kakvog je okusa!sigurna sam da je zapravo riječ o nekakvom starom strahu od neimaštine...

moja mama koja je divna i brižna baka inače, smatra recimo da je ne marim dovoljno za djeteovu prehranu. njoj je nepojmljivo da obrok može biti tjestenina sa šalšom i zelenom salatom. jer kad ona pravi ručak, tu mora biti i mesa i krumpira i tjestenine i umaka i salate. nema šanse da to normalan čovjek pojede i probavi bez nekih poteškoća. pa recimo, za doručak je mjera paket hrenovka, nakon pola ure voće s keksom, obavezno slatki, slatki sok i još koja napoltankica. da moje dijete to jede i da sam ja to dozvoljavala pa bili bi pretili nakon nekog vremena.

mene čudi kako ja nisam postala debeljuca nakon takvog režima prehrane u djetinjstvu. valjda je velika sreća da nikad nisam količinski mogla puno probaviti. sreća moja.

vezano za prevenciju, smatram da je neusporedivo lakše od početka voditi računa i usaditi djetetu pravilne prehrambene navike nego gledati za par godina djete ugroženog zdravlja i narušenog samopouzdanja zbog izgleda. imala sam priliku vidjeti na svoje oči djecu koja su maltene otišla na prisilnu dijetu u bolnicu jer su ima nalazi bili gori nego u njihovih djedova od 70 godina.