Škola u godinama 1981. i 2011.

[cvijeta73]

pa ne znam, moj desetogodišnjak je prilično samostalan. osim što voli spavati sa mnom u krevetu

sam putuje (katamaran, bus), sam ide u školu već dvije godine, sam se vraća iz škole, sam je doma, sam je u parku, sam ide javnim prijevozom na suprotni kraj grada, sam izvršava sve školske obaveze, iako uživam kad mu mogu pomoći oko zadaće ili učenja...
možda mi je još daleko, ali stvarno ne mogu zamisliti da ga ja upisujem niti u srednju školu, a kamoli na faks.
druga je stvar da vidim da mu moja pomoć treba, bez zadrške bih mu je i pružila, da mu treba pomoć oko učenja npr.

ja fakat nemam taj osjećaj da se sve to nešto tako jako promijenilo pa da djeca sad trebaju više našu pomoć nego prije.
on je uživao kad je dobio pokaznu za bus i mogućnost da sam ide busom gdje treba.

[vertex]

Mima, ja doziram tu brigu i razvažanje, i kad procijenim da mogu sami, tražim da rade sami. Mislim da je to potrebno.

[ms. ivy]

ovo o čemu pišete su krajnosti. pustite djecu da budu djeca - odnosi se na situaciju u kojoj su djetetu prepuštene sve odluke i odgovornost, dakle na permisivni odgoj. ja to ne mogu povezati s attachment parentingom, nošenjem, co-sleepingom, kompetencijom, djetetom kao osobom, juulom niti searsom.

samo s izgubljenim roditeljima. nitko razuman neće dijete odgajati po uputama iz knjige kao da peče tortu niti će se slijepo držati jednog "stila roditeljstva" koji je trenutno u modi.

mogu prepoznati slučajeve o kojima se govori u knjizi, sreli smo ih već u vrtiću. ali to je do roditelja koji ne znaju prepoznati što njihovom djetetu (ne) treba.

[cvijeta73]

Mima, ja doziram tu brigu i razvažanje, i kad procijenim da mogu sami, tražim da rade sami. Mislim da je to potrebno.

xx

[ina33]

ovo o čemu pišete su krajnosti. pustite djecu da budu djeca - odnosi se na situaciju u kojoj su djetetu prepuštene sve odluke i odgovornost, dakle na permisivni odgoj. ja to ne mogu povezati s attachment parentingom, nošenjem, co-sleepingom, kompetencijom, djetetom kao osobom, juulom niti searsom.

samo s izgubljenim roditeljima. nitko razuman neće dijete odgajati po uputama iz knjige kao da peče tortu niti će se slijepo držati jednog "stila roditeljstva" koji je trenutno u modi.

mogu prepoznati slučajeve o kojima se govori u knjizi, sreli smo ih već u vrtiću. ali to je do roditelja koji ne znaju prepoznati što njihovom djetetu (ne) treba.

Slažem se. Upravo mi smeta ovo doslovno... jer i ja sam digla malu, samnom često spava itd. Ali, u današnje vrijeme vrlo često se kreće sa "stručnjaci preporučaju" i to ne s točkama, nego s uskličnicima! I to ljudi tako "piju". Nosite! Spavajte! itd. Od najmanje banalnosti hoće li ovo izazva traumu, hoće li ono, smijem li dat ovo, a ono, koje su reperkusije toga, sve petsto puta promisli jer mi smo "promišljeni roditelji koji promišljaju roditeljstvo", a opasnosti vrebaju iz svih uglova - promet, pedofili, bolesti, traume itd (ne hvatajte me za riječ, promišljam i ja). itd. Na instikt se treba oslanjat. Moj je možda malo drugačiji i nemam ja sad super poslušno dijete, moš' mislit kako imam.

Upravo se o ovome radi - slijepom držanju nekih trenutno važećih uputa koje te onda izlude. Od roditelja do nastavnika.

[ina33]

Naravno... možda je sve stvar u percepciji i roditelj ima problem, a nije problem u modernim preporukama. Ali, poanta ovog Nijemca je da raste postotak roditelja koji imaju problem smjestit dijete u dječji svijet i udovoljit njegovim dječjim potrebama, i da, iznenađujuće, taj postotak dolazi od onih za koje bi rekli da se izrazito trude.

[cvijeta73]

ina, ne sekiraj se, ti koji slijepo čitaju knjige i pridržavaju se uputa, pročitat će i ovu

[ina33]

E, i jel' čitao ko "Rasjede" od Nancy Houston i vidio opis mame od malog Sola? To je jedna takva mama, po meni.

[ina33]

ina, ne sekiraj se, ti koji slijepo čitaju knjige i pridržavaju se uputa, pročitat će i ovu

Ne da mi se lijepit smajlića, a nije pristojno one eng. kratice po net-bontonu pa ću reći - ha-ha.

[ina33]

Mislim, meni je indikativno da je "model" ušao već i u beletristiku... ja to tumačim da ipak nije stila "čini nam se", nego da je fenomen prisutan...

[Kaae]

Nasmijali me mravi.

Inace - :zijev:

Nisam isla u skolu 1981, vec 1984, ali sumnjam da su u te tri godine prestali tuci djecu. Mene, ili bilo koga drugog u mojoj skoli, naime nitko nije tukao. Ni doma me nisu udarali.

A onda ni mojeg brata, puno godina kasnije.


(Ostatak topica citam nekad kasnije. )

[Sanja]

Mnogo ste toga zanimljivog i pametnog napisale, megalomanski bih se htjela osvrnuti na sve, ali ne ide... Oprostite mi ako ću zvučati rastreseno, nisam prospavala noć, a danas završih na antibioticima.

ono što bih ja htjela reći jest kao prvo da, po mom mišljenju, još uvijek ipak prevladava autoritativni odgoj, ili onaj neki drugi termin koji bi bio negativan (ja sam ko i ina, slaba s juul terminima) nad permisivnim, kao negativnim odgojem, ali i nad ovim što podrazumijeva AP roditeljstvo. npr jako puno djece roditelji udaraju za kaznu. ne tuku - nego klepaju.

Meni se čini da mnogi roditelji shvaćaju suvremene teorije doslovno i dovode ih do krajnosti, a uočavam i posebnu (pod)vrstu koja svoju djecu odgaja tako da izvan kuće smiju sve (mali prinčevi i princeze, vladari svijeta), dok si ti isti roditelji zadržavaju pravo da svoju djecu, kad im počnu ići na živce, u naletu nestrpljivosti ili iziritiranosti kako ti kažeš klepe.

Situacija o kojoj sanja priča (sanja ispravi, ako treba) je ta da se tu radi o vrlo briznim roditeljima, koji djeci posvecuju pažnju i vrijeme, koji su dobrog socioekonomskog statusa i najvažnije:
Misle da je ponašanje njihove djece super, ta da zapravo učiteljica gnjavi, a drugi roditelji i djeca potpuno krivo razumiju njihove potomke. Tu nastaje problem, jer bez suradnje škole i roditelja tu situaciju ne možeš riješiti.

Tako nekako, uz ogradu da ne znam niti imam načina saznati koliko se ti roditelji objektivno posvećuju svojoj djeci. Prevladavajuće uvjerenje jest da su njihova djeca posebna (kao da druga nisu ) i da tu posebnost treba trenirati i razvijati na način da im je sve dozvoljeno (jer svaka zabrana predstavlja nemogućnost daljnjeg razvoja). Drugi ljudi stavljeni su u poziciju terena, vježbališta, ne znam kako bih rekla... Uglavnom, drugi ljudi samo su oruđa uz pomoć kojih "posebni" razvijaju svoju "posebnost" i ako se pri tom "razvijanju" usude staviti nekakve granice, optužuje ih se za uskraćivanje prilika za razvoj, za ukalupljivanje "posebnih", za pokušaje potiskivanja te "posebnosti"... Ne znam jesam li dovoljno precizno opisala. Uglavnom, cijeli svijet sveden je na arenu koja "posebnom djetetu" služi kako bi se nesmetano razvijalo, bez ikakvih granica ili obzira prema drugima.

U vrlo konkretnoj situaciji, jedan mali je gurnuo curicu iz razreda, ona je pala, ozlijedila se i neutješno plakala. Slučajno je tu bila i dječakova mama. Poslijepodnevna odgojiteljica odlučila je maknuti dečka iz te situacije i zamolila mamu da ga odvede kući, na što je mama poludjela i počela se svađati, uz argumente "To je samo dječja igra, pa on se tako dobro zabavlja". Curica i njezina povreda uopće nisu bili bitni, ona je samo poligon za zabavu svemogućeg malog princa.

I tu se vraćamo na ono što je Zdenka napisala, da bez suradnje roditelja sa školom nema rezultata. A roditelji svaku primjedbu shvaćaju kao napad na sebe i svog potomka.

Nisam čitala ništa od knjiga o AP, ali znam iz iskustva da nosanje i privrženost nisu razlog zašto djeca ne mogu kasnije ništa sama. Nosanje i privrženost jednostavno moraju ići paralelno s osamostaljivanjem.

Ja sam čitala dosta toga, s nečime se slažem, s drugime nimalo, no ovo moram potpisati.

ovo o čemu pišete su krajnosti. pustite djecu da budu djeca - odnosi se na situaciju u kojoj su djetetu prepuštene sve odluke i odgovornost, dakle na permisivni odgoj. ja to ne mogu povezati s attachment parentingom, nošenjem, co-sleepingom, kompetencijom, djetetom kao osobom, juulom niti searsom.

samo s izgubljenim roditeljima. nitko razuman neće dijete odgajati po uputama iz knjige kao da peče tortu niti će se slijepo držati jednog "stila roditeljstva" koji je trenutno u modi.

Točno tako, Ajvi. Mislim da je problem - kao na srednjoškolskim satovima hrvatskog - u nerazumijevanju ili predoslovnom shvaćanju pročitanog, što često bude mnogo lošije nego da roditelj uopće nije čitao ništa.

Također, čini mi se da je riječ "kompetencija" shvaćena i primijenjena na gotovo karikiran način. Djeci se oduzima kompetencija da sama rješavaju obične dječje probleme (ono što Zdenka naziva "ravnanjem staze ispred njihovih stopa"; o da, i ja sam imala studenticu s mamom), a s druge strane zbog roditeljske pasivnosti daju im se kompetencije koje su prevelike za njihovu nježnu dob. Nisam jednom čula da mi majka malog djeteta kaže "Vidjet ću hoćemo li doći, kako će se malom dati" - haaaalo, trodogišnje dijete dovedeno je u situaciju da za cijelu obitelj određuje hoće li ili neće otići na izlet, u park ili u kazalište?! S druge strane, ono što bi dijete moglo i moralo obaviti samo (npr. pregovaranje oko igračaka u parku), za njega rado čine roditelji. Pogubili smo se svi zajedno.


Ono što mi zvuči dosta pesimistično jest da se, zapravo, ni u jednom od opisanih slučajeva (osim možda u Zdenkinom) pitanje problematične djece nije uspjelo riješiti, već su ta djeca prije ili kasnije otišla iz škole i zapravo je problem samo proslijeđen dalje. Znam da je to sasvim prihvatljivo rješenje onima koji ostaju, ali koliko je dugoročno? Naša će se djeca prije ili kasnije morati bez pomoći roditelja, nastavnika, teta u vrtiću i ostalih moći suočiti s ljudima problematičnog ponašanja. U gimnaziji, na faksu, na poslu, bilo gdje. A koliko su za to osposobljena?

Ne znam... Mi se ovdje bavimo dijagnostikom (i dobro nam ide ), no nismo izumili lijek. U prijevodu, odlično razumijevanje kulturne, socioekonomske, obiteljske itd situacije problematične djece ne osposobljuje nas da se s tim problemima bolje nosimo.

[cvijeta73]

Prevladavajuće uvjerenje jest da su njihova djeca posebna (kao da druga nisu ) i da tu posebnost treba trenirati i razvijati na način da im je sve dozvoljeno (jer svaka zabrana predstavlja nemogućnost daljnjeg razvoja). Drugi ljudi stavljeni su u poziciju terena, vježbališta, ne znam kako bih rekla... Uglavnom, drugi ljudi samo su oruđa uz pomoć kojih "posebni" razvijaju svoju "posebnost" i ako se pri tom "razvijanju" usude staviti nekakve granice, optužuje ih se za uskraćivanje prilika za razvoj, za ukalupljivanje "posebnih", za pokušaje potiskivanja te "posebnosti"... Ne znam jesam li dovoljno precizno opisala. Uglavnom, cijeli svijet sveden je na arenu koja "posebnom djetetu" služi kako bi se nesmetano razvijalo, bez ikakvih granica ili obzira prema drugima.

.

ja kužim o čemu pričaš.
ja u stvari, osim na forumu možda u nekim raspravama, osobno nisam upoznala takve roditelje. dakle, u mom RL svijetu djeca koja se problematično ponašaju, ne čine to iz razloga što im roditelji slijede suvremene teorije o odgoju.
nego upravo - obratno.
ovi koji čitaju mogu se na tren pogubiti malo u svim tim granicama, kompetenciji, pohvalama, kaznama, oduzimanju privilegija (ta mi je najdraža sintagma ) itd. ali uglavnom ajmo reć, na svoju štetu. sebe opterećuju previše, iscrpljeni su, izmoreni, itd...
u pravilu, oni koji razmišljaju o odgoju - njima su djeca i odgojena.
pravi problemi nastaju onda kad nema brige.

ovo o čemu ti pišeš, problemi koji su u tvojoj školi - sad će me svimbi napasti, problemi su - škole.

ne mislim da je zdravo naravno da se mama tako postavlja prema tom djetetu. ali, to dijete će narasti, neće se više gađati špagetama i neće mu više trebati pola sata da se obuče. kako će se nositi sa životom - tko zna. i nije na nama da razmišljamo o tome. njegova mama radi tu grešku, mi ćemo možda napraviti negdje drugdje neku još veću grešku, šta ti znaš.
to su prebezazleni problemi da ih jedna ustanova, kojoj su djeca dana i na odgoj, ne zaboravimo, i na odgoj, ne bi bila u stanju rješiti.
evo, ja sam uvjerena da su zdenkina rješenja - odlična rješenja.
i da tvoja cura ne bi bila frustrirana da je zdenka ravnateljica i da ih posloži za svoj stol dok jedu.
ONI tu rade grešku, istu kao i njihovi roditelji.
nemaju se roditelji što buniti - ili ćete po našemu ili ćete potencijale svoje djece razvijati u drugoj školi. a ne u našoj.

dok je dijete u školi - odgaja ga škola. bez obzira na roditelje. meni ta suradnja isto ide već pomalo na živce. kad je netko u mom stanu, a vjerujte mi, stalno je netko u mom stanu, onda se ponaša kako ja zahtjevam. i bez obzira što ga doma nisu naučili pristojno jesti i skidati cipele prije nego skoče na kauč - kod mene to rade.
i znate što? to i rade. bez da nazovem njihove roditelje da se dogovorimo.

[Sanja]

ja u stvari, osim na forumu možda u nekim raspravama, osobno nisam upoznala takve roditelje.

Nisam ni ja do prije godinu dana. Da mi je netko pričao, ne bih vjerovala.

i da ih posloži za svoj stol dok jedu.
ONI tu rade grešku, istu kao i njihovi roditelji.
nemaju se roditelji što buniti - ili ćete po našemu ili ćete potencijale svoje djece razvijati u drugoj školi. a ne u našoj.

Da, neko vrijeme su sjedili za stolom s odgojiteljicom, ali nisu se smirili. A znaš zašto? Jer nema posljedica za loše ponašanje. Ruke odgojiteljice su vezane, jedino što ona može jest beskrajno ponavljanje pravila i upozoravanje. Ako digne glas, evo ti uvrijeđenih roditelja koji tvrde da se diže prašina ni oko čega.

Zatim su ih odlučili razdvojiti i premjestiti kod druge djece, nadajući se da će tjedne nagrade biti nekakva motivacija za bolje ponašanje. Nula bodova.

Pokušali su tim nemogućima dati neke "važne" zadatke kako bi se osjećali potrebnima. Opet ništa.

Velim, do sad je obično funkcioniralo (u drugim razredima) tako da roditelji takvih problematičnih budu pozivani u školu na razgovore i da se ili angažiraju i rade sa svojim djetetom (što obično, koliko čujem, ispadne dobro) ili shvate da taj tip škole nije za njih, pa odu dalje. U našem razredu je previše takvih i kad se skupe na hrpu, glasni su i gori od svoje djece.

No dobro, možda im je (ovo se ja tješim) samo prilagodba trajala malo duže nego drugima. Možda će drugi razred donijeti neke pozitivne pomake.

[ina33]

Sanja, ono što ti opisuješ je sadržaj te knjige, samo ti to bolje nego ja. Upravo to hajlajta taj Nijemac - taj "stvarni" odnos djeteta prema drugim stvarima - sve mu je poligon za samoostvarivanje (njemu i roditeljima koji nisu u stanju postavit granice).

Tj. super si sve opisala i raspisala, posebno ovo "Uglavnom, cijeli svijet sveden je na arenu koja "posebnom" služi kako bi se nesmetano razvijalo, bez ikakvih granica ili obzira prema drugima." i ovo o predoslovnom shvaćanju "kompetencija". I nije to izloiran slučaj, to je trend.... nemojte reći da niste čuli ovo "vidjet ćemo hoće li se x dati", biće sam i ja to kao najnormalnije izgovorila koji put jer to su kao preporuke, svom instinktu kontra :/.

[Zdenka2]

Ono što mi zvuči dosta pesimistično jest da se, zapravo, ni u jednom od opisanih slučajeva (osim možda u Zdenkinom) pitanje problematične djece nije uspjelo riješiti, već su ta djeca prije ili kasnije otišla iz škole i zapravo je problem samo proslijeđen dalje. Ne znam... Mi se ovdje bavimo dijagnostikom (i dobro nam ide ), no nismo izumili lijek. U prijevodu, odlično razumijevanje kulturne, socioekonomske, obiteljske itd situacije problematične djece ne osposobljuje nas da se s tim problemima bolje nosimo.

Sanja, nije ni ta situacija riješena - perpetuira se. Riješen je samo onaj dio problema koji se ticao mog djeteta i to sam riješila ja s roditeljem trećeg djeteta koje je u to bilo umiješano. Problem tog djeteta nije ni dotaknut.

Ima puno u tome što kaže cvijeta. Kako da ja rješavam probleme na nečijem satu? Učiteljice i profesorice od formata ne bi to ni dozvolile, a kamoli tražile.

[Peterlin]

Sanja, nije ni ta situacija riješena - perpetuira se. Riješen je samo onaj dio problema koji se ticao mog djeteta i to sam riješila ja s roditeljem trećeg djeteta koje je u to bilo umiješano. Problem tog djeteta nije ni dotaknut.

Ima puno u tome što kaže cvijeta. Kako da ja rješavam probleme na nečijem satu? Učiteljice i profesorice od formata ne bi to ni dozvolile, a kamoli tražile.

Ufff, koliko nas je u istom loncu ??!!!

Ja sam sa učiteljicama svog djeteta to isto mukotrpno rješavala (napomene u informtivku tipa "Ne radi", "Ne pazi" i slično... ) sve dok mi nije dokuferilo, pa sam rekla baš ovo što Zdenka navodi: VI ste u razredu zaduženi da riješite taj problem. Ja nisam tamo i ne mogu to rješavati satima kasnije, popodne. Meni takva primjedba samo znači da VI ne radite svoj posao.

Poruke u informativku su prestale, ali problem nije riješen. Bojim se da će moje dijete do kraja školovanja vući repove lošeg starta i te okoline u kojoj učitelj nije u stanju omogućiti mir onima koji žele raditi i zauzdati ostale. Božedragi, njih 4-5 je svakodnevno bilo kod ravnatelja ili pedagoga. Sad su u 4. razredu. Dogodilo se to da su klinci navikli na taj stil rada (tj. nerada i nereda) a ja doma imam homeschooling već četvrtu godinu.

[Peterlin]

Da ne griješim dušu, moj sin je u zaista teškom razredu. Poznamo tu ekipu još od vrtića i već je tamo često bilo "čupavo" tako da ne možemo sve svaliti na učiteljice. S druge strane, to su djeca iz kvarta i teško ih je razdvojiti u samo 2 paralelna razreda. Ne može ih škola katapultirati na Mars... Jednostavno su se tako složile karte, dosta toga lošega na hrpi.

[Sanja]

Sanja, ono što ti opisuješ je sadržaj te knjige, samo ti to bolje nego ja. Upravo to hajlajta taj Nijemac - taj "stvarni" odnos djeteta prema drugim stvarima - sve mu je poligon za samoostvarivanje (njemu i roditeljima koji nisu u stanju postavit granice).

Znači, ni ne moram pročitati knjigu?

Šala.

Nego, Ina, ako ti je ostalo u sjećanju, možeš li napisati što je autor, osim dijagnostike, napisao? Kako se odnositi prema takvoj djeci ako si u njihovoj okolini? Kako se odnositi prema takvim roditeljima.

Jer meni je, da budem sasvim iskrena, totalno svejedno teroriziraju li ta djeca svoje roditelje ili ne, ali mi nije svejedno kad taj teror izađe izvan okvira njihovih obitelji.

Sanja, nije ni ta situacija riješena - perpetuira se. Riješen je samo onaj dio problema koji se ticao mog djeteta i to sam riješila ja s roditeljem trećeg djeteta koje je u to bilo umiješano. Problem tog djeteta nije ni dotaknut.

Ima puno u tome što kaže cvijeta. Kako da ja rješavam probleme na nečijem satu? Učiteljice i profesorice od formata ne bi to ni dozvolile, a kamoli tražile.

Zdenka, meni su ova dva odlomka kontradiktorna. Slažem se s time da učiteljice od formata ne bi dozvolile da se drugi miješaju u njihov rad, ali vidim da ni vaš problem kao prvo nije u potpunosti riješen, a kao drugo, rješavanje onog dijela koji jest riješen preuzela si na sebe ti, a ne učiteljica.

Ja sam sa učiteljicama svog djeteta to isto mukotrpno rješavala (napomene u informtivku tipa "Ne radi", "Ne pazi" i slično... ) sve dok mi nije dokuferilo, pa sam rekla baš ovo što Zdenka navodi: VI ste u razredu zaduženi da riješite taj problem. Ja nisam tamo i ne mogu to rješavati satima kasnije, popodne.

Peterlin, ne kužim... Tvoje dijete je bilo među djecom koja su izazivala nered ili je zbog nereda kojeg su izazivala druga djeca bilo onemogućeno pratiti nastavu?

U svakom slučaju, meni tvoja izjava znači davanje slobodnih ruku učiteljici da napravi ono što misli da je najbolje. To i ja radim u našoj školi. Ukažem na problem, a na učiteljici je da ga riješi. Mislim da je to normalna, zdrava suradnja škole i roditelja. Međutim, što kad roditelji ne dozvoljavaju učiteljici da disciplinira njihovo dijete? Mi imamo upravo takvu situaciju. Dakle, roditelji koji nisu spremni na suradnju u smislu da se suoče s činjenicom da njihovo dijete nije savršeno, dapače, da je vrlo daleko od savršenog i da (ako već sami ne žele utjecati na promjenu) bi trebali dozvoliti učiteljici da napravi što je god potrebno kako bi omogućila nesmetani tijek nastave za sve u razredu, i učenike i učiteljicu.

[Peterlin]

Peterlin, ne kužim... Tvoje dijete je bilo među djecom koja su izazivala nered ili je zbog nereda kojeg su izazivala druga djeca bilo onemogućeno pratiti nastavu?

U svakom slučaju, meni tvoja izjava znači davanje slobodnih ruku učiteljici da napravi ono što misli da je najbolje. To i ja radim u našoj školi. Ukažem na problem, a na učiteljici je da ga riješi. Mislim da je to normalna, zdrava suradnja škole i roditelja. Međutim, što kad roditelji ne dozvoljavaju učiteljici da disciplinira njihovo dijete? Mi imamo upravo takvu situaciju. Dakle, roditelji koji nisu spremni na suradnju u smislu da se suoče s činjenicom da njihovo dijete nije savršeno, dapače, da je vrlo daleko od savršenog i da (ako već sami ne žele utjecati na promjenu) bi trebali dozvoliti učiteljici da napravi što je god potrebno kako bi omogućila nesmetani tijek nastave za sve u razredu, i učenike i učiteljicu.

Moje dijete nije izazivalo nered, ali ima lako otklonjivu pažnju i trpi s ostatkom razreda teror manjine. Ima tu i ove komponente roditelja i previše popuštanja istima - neke mame su u prvom i drugom razredu SJEDILE u učionici po pola dana ili dulje, ali nije se ništa popravilo. Splet nesretnih okolnosti. Možda sam nezahvalna, jer što imam dulji staž roditelja školske djece, sve više shvaćam da je ovo prosječna i tipična situacija. Nezadovoljna sam jer je moje drugo dijete imalo iznimnu učiteljicu, vrhunsku po svemu, koja je autoritativno to rješavala i s djecom i s roditeljima kad je trebalo.

[ina33]

Znači, ni ne moram pročitati knjigu?

Šala.

Nego, Ina, ako ti je ostalo u sjećanju, možeš li napisati što je autor, osim dijagnostike, napisao? Kako se odnositi prema takvoj djeci ako si u njihovoj okolini? Kako se odnositi prema takvim roditeljima.

Jer meni je, da budem sasvim iskrena, totalno svejedno teroriziraju li ta djeca svoje roditelje ili ne, ali mi nije svejedno kad taj teror izađe izvan okvira njihovih obitelji.

Ti mene to ZEZAAAŠ???? Nisi čitala knjigu? Demit, pa doslovno detektiraš identično što je frajer napisao, IDENTIČNO. Ne mogu vjerovat. Od toga da su upravo ti "meki" oni koje će prije posegnut možda kasnije za fizičkim kažnjavanjem.... do... svega.

On to nije zamislio kao neko "odnošenje prema takvim roditeljima kad si u njihovoj blizini i prema djeci kad si u blizini". Tj. nema tu izmaka... stila ti će se forwardirat onda na Mars, pa nek' tamo "dolaze k sebi".

On je uvjeren da je to mijenjajuća paradigma koja prijeti postat većinska i koja je opći društveni problem, i apelira na sve, od svih roditelja, preko svih djelatnika u školstvu, da "povjeruju svojoj intuiciji" i "vrate djecu na svoje mjesto". Opet, ne DOSLOVNO... da nisu osobe, i da je njegova paradigma ona od profe iz matematike - Bog zna za 5, ja za 4, vi.... maksimalno za 3, to je teška stvar, law and order, vojnička čizma, šta vi imate imat svoje ja, javite mi se u 50-toj.

Ali, ne ni ono... moje dijete okom, ja skokom, ono "zdenkino" ravnanje pred koracima i ekstremni protekcionizam, on misli ovo, on misli ono, želi ono, želi ovo, ima afinitet prema ovome, nema prema onome (a, recimo, radi se o trogodišnjacima) itd. Kao neki primjer koliko je nenormalan centralni odnos koji su zauzela djeca stila mali prinčevi on crta skicu tipa uleti dijete u neki odrasli razgovor i normalna reakcija koju ono danas očekuje je da mu se svi dive, kako je pametan itd.) mali "mudrijaš" itd. Donedavno bi samo bilo ukoreno da ne prekida. Nešto tog stila.. opet glupi primjeri, mislim, ne mogu vjerovat da nisi knjigu čitala.

On kao pokušava reći da moramo svi skupa vratit djecu na njihovo mjesto i da im tim boostanjem kompetencija u stilu sve je "sredstvo za širenje vidika mog djeteta" i fokusom na njih radimo totalnu medvjeđu uslugu i dajemo im da oni preuzimaju vodstvo u obitelji, a to je nenormalno. Da svi skupa moramo osvijestit da je to problem širkih razmjera. Pretpostavljam da ne nudi neki "kit" stila naprviti onda to i to, nego nudi pomjeranje općenitog stava prema ovome našem... tradicionalnom, koji se nije još ful pošeremerio raznoraznim "liberalnim školstvom i new age pristupom odgoju" (opet, ne hvatajte me za riječ, iako se čovjek ne može drugačije hvatat, on ne koristi te termine, to ja tako sebi prevodim itd.). Ono što bi možda bio "zdenkin" osobni autoritet, autoritet struke... koja je prestala vjerovat sama u sebe... jer se boji tužbe (grljenje-pedofijlija koja raste), da nije "moderna" (preautoritarno itd.). KOja je pribjegla isto samo dijagnostici - i forwardiraj drugom stručnjaku.

Seni, help, ti ćeš to bolje, znam da je net komunikacija, moramo se držati riječi, bit što precizniji itd, ali ja to ne znam, ovako na brzaka, a na finjaka nemam vremena..... ali vjerujem da sudionici ove rasprave već između mojih znaju čitati.. tj. navikli su se na moja iskrivljavanja termininologije i "lik".

[Svimbalo]

Možda ima, a možda i nema veze http://danas.net.hr/crna-kronika/pag...06.html?pos=n0

[Zdenka2]

Zdenka, meni su ova dva odlomka kontradiktorna. Slažem se s time da učiteljice od formata ne bi dozvolile da se drugi miješaju u njihov rad, ali vidim da ni vaš problem kao prvo nije u potpunosti riješen, a kao drugo, rješavanje onog dijela koji jest riješen preuzela si na sebe ti, a ne učiteljica.

Sanja, nisam bila dovoljno jasna. Ovaj problem koji je imalo moje dijete se nije odvijao za vrijeme sata nego pod odmorima, poslije škole, u školi u prirodi i na internetu. Taj problem je u potpunosti riješen što se tiče mog djeteta, a nije kad se radi o djetetu zlostavljaču. Ne bih htjela ulaziti u detalje, ali ću reći toliko da se škola nije htjela miješati u rješavanje tog problema.

Ovaj drugi odlomak se odnosi na drugu vrstu problema koji se odvijaju za vrijeme sata, odnosno ometanje nastave.

[jennifer_gentle]

Definitivno ću pročitati ovu knjigu o kojoj govori ina33, zanimljive su mi teze i moja opažanja, razmišljanja, intuicije idu otprilike u tom nekom smjeru.

Što se tiče ovog svimbinog linka, uvijek se naježim kod ovakvih vijesti na ove prolaznike koji ne reagiraju i gledaju svoja posla....da li bi tako bilo i '81?

[ivanas]

Dugo i pomno sam proučavala i još uvijek proučavam roditelje s djecom, razmišljam o tome kako postupaju, kako bi ja postupila i ugalvnom bi se mogli svesti na nekoliko tipova: (nadopunite me ako se sjetite kojeg)

- stroge koji djeci ne daju disati, zahtjevaju bespogovornu poslušnost i uglavnom ili slome djecu, ili dobiju divljake koji su s roditeljima poslušni ali svoju frustraciju izbacuju kad ovih nema(pa dotični ne vjeruju da to njihovo dijete radi, a ako povjeruju namlate ga i/ili kažnjavaju na druge načine ). Išla sam u osnovnu školu s nekoliko takve djece(a mali je grad pa smo poznavali i obitelji i prilike u njima) i iako su nam znali dizti tlak često mi ih je bilo žao jer su u sebi bili jadni i nesretni
-prepopustljivi kojima djeca doslovno gospodare,ali ne zato jer su čitali puno modernih knjiga o odgoju, nego jer nemaju ideje kako odgajati djecu niti imaju vlastiti integritet i granice i u drugim odnosima(prema suprugu/supruzi, prijateljima, rodbini). Ili su otišli u krajnost jer su sami bili prestrogo odgajani pa ne žele ponovit greške već rade nove
-jedna mala skupina koj čita knjige o odgoju i pokušava nešto iz knjiga vjerno preslikati i sve pobrkaju, pomješaju. Njima čak toliko ne zamjeram jer se bar trude, makar i na kriv način
-skupina koja ima "prinčeve i princeze", kojim se svi moraju micati s puta, al oni sami ih (kao što kaže ina33 da ona knjiga koju ona spominje kaže) ih klepe ili nešto slično kad roditeljima idu na živce
-rijeđi pojedinci koji odgajaju sretnu, slobodnu kreativnu djecu koja su svoja ali poštuju granice i slobodu drugih ljudi i djece, i najvažnije posjeduju empatiju. U tim rijetkim prilikama ih promatram, pamtim i divim se jer je to umjetnost. Ali prvo netko mora biti takva osoba da bi tako odgajao djecu.

Jednu večer sam bila na trgu u kafiću s dečki (2,5 i 5,5) su trčkarali okolo igrajući se s malom lopticom skočicom, prišao im je jedan stariji dječak oko 8 godina i počeo se lijepo igrati s njima. U nekom trenu im je on dobacio lopticu ali se negdje izgubila jer je bila mala i bio je mrak. Taj dječak je prvo pretražio cijeli trg, rekla sam mu više puta da nema veze, da je lopta mala, da ćemo nabaviti drugu ali je on otišao vjerojatno do tate, uzeo novac i otišao kupiti drugu i donesao mojim dečkima jer je kao on izgubio njihovu pa im poklanja novu. Bila sam baš dirnuta, naišla sam već više puta na takvu divnu djecu. Žalosno je samo šo javnost i mediji pridodaju pažnju samo mladim nasilnicima i problematičnima, što se u školama većinom raspravlja o takvima, a dobru, lijepo odgojenu djecu i njihove roditelje nitko ne spominje.

[Svimbalo]

Jednu večer sam bila na trgu u kafiću s dečki (2,5 i 5,5) su trčkarali okolo igrajući se s malom lopticom skočicom, prišao im je jedan stariji dječak oko 8 godina i počeo se lijepo igrati s njima. U nekom trenu im je on dobacio lopticu ali se negdje izgubila jer je bila mala i bio je mrak. Taj dječak je prvo pretražio cijeli trg, rekla sam mu više puta da nema veze, da je lopta mala, da ćemo nabaviti drugu ali je on otišao vjerojatno do tate, uzeo novac i otišao kupiti drugu i donesao mojim dečkima jer je kao on izgubio njihovu pa im poklanja novu. Bila sam baš dirnuta, naišla sam već više puta na takvu divnu djecu. Žalosno je samo šo javnost i mediji pridodaju pažnju samo mladim nasilnicima i problematičnima, što se u školama većinom raspravlja o takvima, a dobru, lijepo odgojenu djecu i njihove roditelje nitko ne spominje.

Apsolutno se slažem. I ja sam doživjela nešto slično u nekoliko navrata po parkiću, kad bi dječaci puno stariji od mog (recimo 11, 12 godina ili čak više) njemu samoinicijativno pomagali na raznim spravama, pokazivali mu nešto itd itd.
A to je upravo ono o čemu sam govorila koju stranicu prije, kako dobroj djeci u odnosu na problematičnu nedostaje pažnje i kako je tendencija da se neodgojenima/zločestima/kojigod izraz da vam se sviđa svi više bave. Što je zapravo i očekivano, ali i mene smeta kako se ove druge nikad ne spominje....

[cvijeta73]

sva sreća da mi svi ovdje spadamo u ove rijeđe pojedince koji odgajaju sretnu djecu

[Zdenka2]

A to je upravo ono o čemu sam govorila koju stranicu prije, kako dobroj djeci u odnosu na problematičnu nedostaje pažnje i kako je tendencija da se neodgojenima/zločestima/kojigod izraz da vam se sviđa svi više bave. Što je zapravo i očekivano, ali i mene smeta kako se ove druge nikad ne spominje....

Ja mislim da nije tako. Ti "zločesti" su odgojno zanemarena djeca kojima se roditelji ne bave ili ne bave dovoljno, a niti škola.

[saska7]

Dugo i pomno sam proučavala i još uvijek proučavam roditelje s djecom, razmišljam o tome kako postupaju, kako bi ja postupila i ugalvnom bi se mogli svesti na nekoliko tipova: (nadopunite me ako se sjetite kojeg)

- stroge koji djeci ne daju disati, zahtjevaju bespogovornu poslušnost i uglavnom ili slome djecu, ili dobiju divljake koji su s roditeljima poslušni ali svoju frustraciju izbacuju kad ovih nema(pa dotični ne vjeruju da to njihovo dijete radi, a ako povjeruju namlate ga i/ili kažnjavaju na druge načine ). Išla sam u osnovnu školu s nekoliko takve djece(a mali je grad pa smo poznavali i obitelji i prilike u njima) i iako su nam znali dizti tlak često mi ih je bilo žao jer su u sebi bili jadni i nesretni
-prepopustljivi kojima djeca doslovno gospodare,ali ne zato jer su čitali puno modernih knjiga o odgoju, nego jer nemaju ideje kako odgajati djecu niti imaju vlastiti integritet i granice i u drugim odnosima(prema suprugu/supruzi, prijateljima, rodbini). Ili su otišli u krajnost jer su sami bili prestrogo odgajani pa ne žele ponovit greške već rade nove
-jedna mala skupina koj čita knjige o odgoju i pokušava nešto iz knjiga vjerno preslikati i sve pobrkaju, pomješaju. Njima čak toliko ne zamjeram jer se bar trude, makar i na kriv način
-skupina koja ima "prinčeve i princeze", kojim se svi moraju micati s puta, al oni sami ih (kao što kaže ina33 da ona knjiga koju ona spominje kaže) ih klepe ili nešto slično kad roditeljima idu na živce
-rijeđi pojedinci koji odgajaju sretnu, slobodnu kreativnu djecu koja su svoja ali poštuju granice i slobodu drugih ljudi i djece, i najvažnije posjeduju empatiju. U tim rijetkim prilikama ih promatram, pamtim i divim se jer je to umjetnost. Ali prvo netko mora biti takva osoba da bi tako odgajao djecu.

pa ja bi dopunila jer se nisam bas nasla - omanja skupina onih koji su uz izuzetno sirok spektar knjiga o odgoju djece, uvidjeli da ONI SAMI imaju problem - sa granicama, postavljanjem prema drugima, "traumama iz djetinjstva" raznih vrsta te pokusavaju rijesiti taj dio i odrasti, a i pri tome odgojiti svoju djecu da misle svojom glavom, kreativna su, postuju sebe i druge, ne prebacujuci djeci probleme, bilo radeci suprotno ili sasvim isto kao i njihovi roditelji...
da da, nismo savrseni, grijesimo jer otkrivamo svoj put, al ne bih rekla da je to ista skupina sa onima koji se gube shvacajuci doslovno i treba im oprastati iako rade krivo...

[pikula]

dok je dijete u školi - odgaja ga škola. bez obzira na roditelje. meni ta suradnja isto ide već pomalo na živce. kad je netko u mom stanu, a vjerujte mi, stalno je netko u mom stanu, onda se ponaša kako ja zahtjevam. i bez obzira što ga doma nisu naučili pristojno jesti i skidati cipele prije nego skoče na kauč - kod mene to rade.
i znate što? to i rade. bez da nazovem njihove roditelje da se dogovorimo.

X

[no@]

dok je dijete u školi - odgaja ga škola. bez obzira na roditelje. meni ta suradnja isto ide već pomalo na živce. kad je netko u mom stanu, a vjerujte mi, stalno je netko u mom stanu, onda se ponaša kako ja zahtjevam. i bez obzira što ga doma nisu naučili pristojno jesti i skidati cipele prije nego skoče na kauč - kod mene to rade.
i znate što? to i rade. bez da nazovem njihove roditelje da se dogovorimo.

cvijeta73, pikula mislim da živite u velikim iluzijama. kada je škola u pitanju roditelji brane i opravdavaju i ono što nikada inače ne bi (i kada su svjesni da će im se jednog dana vratiti kao bumerang). postalo je na neki način dio roditeljske uluge - što je djetetovo ponašanje neprihvatljivije roditeljska agresivnost i postavljanje prema školi na stražnje noge je izrazitije.

[Smajlich]

cvijeta73, pikula mislim da živite u velikim iluzijama. kada je škola u pitanju roditelji brane i opravdavaju i ono što nikada inače ne bi (i kada su svjesni da će im se jednog dana vratiti kao bumerang). postalo je na neki način dio roditeljske uluge - što je djetetovo ponašanje neprihvatljivije roditeljska agresivnost i postavljanje prema školi na stražnje noge je izrazitije.

Upravo tako. A što se tiče divne, lijepo odgojene djece, itekako ih spominjemo. Dapače.

[vertex]

cvijeta73, pikula mislim da živite u velikim iluzijama. kada je škola u pitanju roditelji brane i opravdavaju i ono što nikada inače ne bi (i kada su svjesni da će im se jednog dana vratiti kao bumerang). postalo je na neki način dio roditeljske uluge - što je djetetovo ponašanje neprihvatljivije roditeljska agresivnost i postavljanje prema školi na stražnje noge je izrazitije.

no@, znam o čemu govoriš, i u mom krugu ljudi (u kojem je puno i školskih profesora i roditelja školske djece) često razgovaramo o takvim situacijama. Međutim, dojam nam je, također, da se u takvim situacijama učitelji često nađu ostavljeni na cjedilu od strane škole i školskog sustava - kolega, stručne službe, ravnatelja, inspekcije...Recimo, smatra se da postoji gotovo standardna procedura gdje roditelji i učenik osporavaju neku ocjenu, pozovu inspekciju, inspekcija nađe neku nepravilnost u dnevniku (neki sasvim formalni propust) i ocjena biva poništena. Dakle, ovi učitelji s kojima ja komuniciram, smatraju da ostale strukture školstva redovito staju na stranu roditelji i učenika, pa čak i kad imaju sasvim neopravdane zahtjeve. Što ti o tome misliš?

[Deaedi]

dok je dijete u školi - odgaja ga škola. bez obzira na roditelje. meni ta suradnja isto ide već pomalo na živce. kad je netko u mom stanu, a vjerujte mi, stalno je netko u mom stanu, onda se ponaša kako ja zahtjevam. i bez obzira što ga doma nisu naučili pristojno jesti i skidati cipele prije nego skoče na kauč - kod mene to rade.
i znate što? to i rade. bez da nazovem njihove roditelje da se dogovorimo.

Slažem se.

cvijeta73, pikula mislim da živite u velikim iluzijama. kada je škola u pitanju roditelji brane i opravdavaju i ono što nikada inače ne bi (i kada su svjesni da će im se jednog dana vratiti kao bumerang). postalo je na neki način dio roditeljske uluge - što je djetetovo ponašanje neprihvatljivije roditeljska agresivnost i postavljanje prema školi na stražnje noge je izrazitije.

Meni se pak čini da u slučajevima kada postoji neki problem sa djetetom učitelji pak olako prebacuju lopticu na roditelja, jer oni kao ne mogu ništa napraviti protiv kućnog odgoja.

[Svimbalo]

I mene zanima odgovor na vertexino pitanje. Inače, iz iskustava ljudi koje poznajem, a koji su u prosvjeti, rekla bih da je baš tako.

Deaedi, a mogu nešto protiv kućnog odgoja?

[pikula]

ja mislim da sve funkcionira tamo gdje svatko radi svoj dio posla, a tamo gdje se loptica prebacuje s bilo koje strane jako teško. Kućni odgoj je osnova, ali djeca trebaju i zajednicu koja nastavlja i proširuje taj odgoj - oboje je nužno.

[Deaedi]

I mene zanima odgovor na vertexino pitanje. Inače, iz iskustava ljudi koje poznajem, a koji su u prosvjeti, rekla bih da je baš tako.

Deaedi, a mogu nešto protiv kućnog odgoja?

Trebali bi, ako je neodgovarajući. Jer škola je odgojno obrazovna ustanova. Čak bi rekla da s obzirom da je prva riječ upravo odgojna, da je ta komponenta na neki način i važnija. Neka djeca kod kuće nauče slova, neka ih nauče pogrešno, a neka ih uopće ne nauče prije škole. Na učitelju je da sve tri skupine nauči pravilno čitati i pisati i donekle im iznivelira znanje. Isto tako je i za ponašanje: neki se ne nauče doma lijepo ponašati, što ne znači da onda treba od njih dići ruke.

[vertex]

...a mogu nešto protiv kućnog odgoja?

I ja mislim i znam da mogu, a znam jer sam imala sreće da mi takvi odgajatelji brinu o djeci. I već sam napisala na jednoj drugoj temi, nisu to čarolije, nego je to znanje, i volja da se napreduje u struci, i stav da je i na tebi da odgajaš dijete koje ti je na brizi.
Ma zapravo, baš ovako kako je pikula napisala.

[Beti3]

Na učitelju je da sve tri skupine nauči pravilno čitati i pisati i donekle im iznivelira znanje.

Neću o ponašanju, ali mislim da nije do učitelja, ma nije ni do koga da im iznivelira znanje. Svaki je svoja osoba i imaju potpuno pravo znati više ili manje od nekog drugog. Grozim se iznivelirane djece, ja sam za individualce u svakom pogledu, bilo to učiteljima lakše ili teže. To im je posao.
I svaka čast učiteljima, imaju jedan od najzahtjevnijih poslova na svijetu.

[Manuela.]

I svaka čast učiteljima, imaju jedan od najzahtjevnijih poslova na svijetu.

veliki potpis!
samo mi je žao što nemaju veće ovlasti!

[cvijeta73]

veliki potpis!
samo mi je žao što nemaju veće ovlasti!

koje manuela? nabroji pls koje bi ti ovlasti dala učiteljima, a da ih sad trenutno nemaju?

inače, potpisujem pikulu.
a dokaz da nije istina da su školi vezane ruke u odnosu na kućni odgoj, je sto i jedan primjer gdje sve funkcionira. i to ne radi činjenice da su se eto baš u tom razredu poklopila sva djeca nekih super razumnih roditelja.
nego radi onoga o čemu piše pikula.

[Deaedi]

Neću o ponašanju, ali mislim da nije do učitelja, ma nije ni do koga da im iznivelira znanje. Svaki je svoja osoba i imaju potpuno pravo znati više ili manje od nekog drugog. Grozim se iznivelirane djece, ja sam za individualce u svakom pogledu, bilo to učiteljima lakše ili teže. To im je posao.
I svaka čast učiteljima, imaju jedan od najzahtjevnijih poslova na svijetu.

Joj, ti stvarno tražiš dlaku u jajetu. Ili nisi skužila point ili se praviš blesava, da oprostiš.

Inače, posao učitelja nije ništa manje ili više zahtjevan nego još x drugih poslova.

[Manuela.]

koje manuela? nabroji pls koje bi ti ovlasti dala učiteljima, a da ih sad trenutno nemaju?

po mom se previše važe svaka riječ od učitelja!!!!!!
učitelj nesmije dijete ni krivo pogledat već roditelji bježe u školu na informacije, nesmije ga ni kaznit za neposluh.....
nesmiju ništa !

[no@]

no@, znam o čemu govoriš, i u mom krugu ljudi (u kojem je puno i školskih profesora i roditelja školske djece) često razgovaramo o takvim situacijama. Međutim, dojam nam je, također, da se u takvim situacijama učitelji često nađu ostavljeni na cjedilu od strane škole i školskog sustava - kolega, stručne službe, ravnatelja, inspekcije...Recimo, smatra se da postoji gotovo standardna procedura gdje roditelji i učenik osporavaju neku ocjenu, pozovu inspekciju, inspekcija nađe neku nepravilnost u dnevniku (neki sasvim formalni propust) i ocjena biva poništena. Dakle, ovi učitelji s kojima ja komuniciram, smatraju da ostale strukture školstva redovito staju na stranu roditelji i učenika, pa čak i kad imaju sasvim neopravdane zahtjeve. Što ti o tome misliš?

ne znam koliko ti je baš primjer s ocjenama bitan jer mislim da nije najsretnije izabran za ilustraciju ove teme (naime pritužbe na ocjene najčešće jesu opravdane, mogu o tome na nekoj drugoj temi)
ali uzmimo - ako se slažeš - neprihvatljivo ponašanje učenika i pedagoške mjere. nažalost stvari su postavljene tako apsurdno - radi slabosti i nedostataka tzv upravnog postupka po kojem se izdaju te mjere i radi snishodljivosti državne (i lokalne) prosvjetne administracije spram roditelja - da nema tog neprihvatljivog i delikventnog ponašanja učenika za koje roditeljima nije moguće osporiti izrečenu pedagošku mjeru. i to bez puno truda. i koliko god ta mjera bila opravdana.
što se tiče ostavljenosti odnosno podrške učiteljima/razrednicima mogu pisati na temelju iskustva mog školskog mikrokozmosa: učitelji u mojoj školi ne rješavaju sami problematične situacije niti su sami prepušteni nositi se s "teškim" i zahtjevnim roditeljima. naprotiv, što su stvari zahtjevnije više su izloženi i na udaru ravnatelj i stručna služba. problemi (i često prave drame!) nastaju kada se stvari krenu rješavati izvan škole... slaba točka sustava je definitivno suradnja s centrima za socijalnu skrb i naravno kako si pretpostavila sam mzoš.
mislim da snishodljivim i permisivnim odnosom prema često nerazumnim zahtjevima roditelja (pa i zahtjevima koji su protivni interesu djeteta) pokrivaju svoj nerad, nedostatak kompetencija i ostale manjkavosti obrazovne politike.

da parafriziram pikulu: u našem školskom mikrokozmosu stvari prilično kvalitetno funkcioniraju i mislim da većina kolega radi svoj posao. to se itekako osjeti u školi. međutim mislim da je cijena tome prevelika jer iziskuje slikovito rečeno borbu s vjetrenjačama. radi toga prisutan je kod većine konstantan burnout osjećaj.
znam da je slično u mnogim dr zanimanjima i nije mi namjera ovdje lamentirati nad prosvjetarskom sudbinom. samo da je demotivirajuće - je. zapravo nalazimo se u začaranom krugu – stanje u školama je samo odraz onog u društvu…

[zibba]

dal je vama normalno da klinci u prvom razredu osnovne neće nositi obične mobitele nego iphone? dal vam je uopće normalno da dijete u 1 osnovne uopće ima mobitel????

Ovaj dio me je zaista naveo da odgovorim. Moje dijete je krenulo u drugi razred i ne nema mobitel - i također nemam namjeru joj kupiti ga samo zato što ga netko ima. Smatram da nema potrebe da tako "malo" dijete ima tako "vrijednu" stvar i da se njome pravi važna pred drugima. A opet, neki dan počne svekrva za ručkom " Ako budeš dobra u školi i td, za Božić češ dobiti mobitel". Naravno da sam jednostavno pukla i pozvala svekrvu na red ( inače je bivša učiteljica 1-4 razred osnovne) da ne može mojem djetetu obečavati išta takvo prije nego se posavjetuje samnom i upita me za moje mišljenje o tome. Rekla sam joj pred cijelom obitelji ( da tu je bio i MM - njezin sin koji nije ništa komentirao na moju izjavu) da ne vidim potrebu da dijete ima svoj mobitel, škola je udaljena cca 10 min od kuće, u školi za sve slučajeve imaju telefon i moje brojeve tako da me uvijek mogu dobiti ako postoji potreba, u mjestu se koliko- toliko ljudi znaju i da se štogod takvoga desi bi nam netko od mještana javio. Po mojem zaista nema potrebe da dijete ima svoj mobitel, ajde ne mora to biti do punoljetnosti ili kasnije kao u naše doba jer moj prvi mob sam kupila sama od plaće ( pa dobro kada sam bila dijete nije ih bilo, ali to ne znači da bi ga imala da i je, pa nisam imala ni robu s potpisom što ne znaći da mi roditelji nisu mogli nešto priuštiti, ali odjeća bez potpisa je također ispunjavala svoju ulogu, a stvarala manje stresova jer ipak je marka bila skupa za poderati na igralištu), ali osnovna škola nije mjesto kamo bi dijete nosilo mobitel. U slučaju da će ići na neke aktivnosti van škole i mjesta stanovanja sama javnim prijevozom i slično razmislila bi o tome da joj za te slučajeve nabavim mobitel ( nakon što ocijenim da zna kako se služiti njime i čemu joj taj mobitel treba u tim slučajevima- da javi kako je pobjegao autobus, nema aktivnosti kako je predviđeno, javio se neki problem, treba doći po nju nekamo), ali za te prilike.
Razgovaramo tako kasnije nakon što sam svekrvu izribala, pitam kčer ima li tko od njezinih mobitel i ona kaže kako neki imaju i kako je xy mob zazvonio tokom sata, ne učiteljica nije mobitel "zaplijenila" već ju samo upozorila da ga spremi u torbu. Po meni to nije OK, taj mobitel ometa redovan tijek nastave i bilo bi OK da ga je učiteljica uzela od učenice te joj ga na kraju nastave vratila uz obavijest roditeljima da dođu na razgovor, te napomenu da će sljedeći puta biti oduzet i vrećen isključivo roditeljima. To bi bila odgojna mjera, a ne samo "spremi mobitel u torbu". Nastava je prekinuta i ometena zvonjavom, dijete koje ima mobitel je zadobilo pažnju cijelog razreda samim time što u drugom razredu ima svoj mobitel, jedva se čeka da se prokomentira kakav je mobitel, od koga ga je dobila i slično i nastava se ne preti više nikako, a kamoli s pažnjom.
Sorry ljudi, pa ni ja ne smijem na radnom mjestu imati mobitel da mi usred posla počne zvoniti. Ako mi i je u blizini, mora biti na nečujnom i prilikom odmora mogu provjeriti imam li poruka ili poziva koji zahtjevaju "hitan" odgovor, a ne da se još tokom razgovora s klijentom javljam na isti i riješavam tko zna što- bez obzira koliko to važno bilo.

[tomika]

deadi ti si mi za krepat od smijeha! Naravno da je odgojno-obrazovna. Čemu podebljavati i isticati ovo prvo? Naravno da je svima u interesu da djeca budu lijepo odgojena jer i ta učiteljica je 4 godine s tim odgojenim ili neodgojenim djetetom.
Ne znam kako bi učitelj mogao preodgojiti dijete koje kod kuće funkcionira na način da je sve kako si poželi, da ne mora uvažavati ničija mišljenja, da dobije što poželi...... i kada u školi dođe do problema roditelj kaže kako je dijete jednostavno takvo i čudi se uopće što učitelj želi?

[cvijeta73]

tomika, jesi pročitala prethodni post?

to je odličan primjer kako učitelji ne mogu utjecati na roditelje da li hoće ili neće djeci kupiti mobitel. ali bome mogu utjecati na to hoće li im mobiteli zvoniti usred sata. nitko im ne brani da ga oduzmu i vrate - roditeljima. baš kako je zibba napisala. ne piše u pravilniku da im je to zabranjeno.

[no@]

cvijeta, cvijeta...
to ti spada pod neovlašteno oduzimanje tuđe imovine. i kažnjivo je zakonom (stavit ću link čim ga iskopam tj uhvatim vremena)
uglvnom učitelj/profesor koji to napravi mogao bi kazneno odgovarati.

[no@]

evo iz kaznenog zakona:


Oduzimanje tuđe pokretne stvari
Članak 221.
(1) Tko drugome protupravno oduzme tuđu pokretnu stvar da bi je držao u svom posjedu bez cilja njenog prisvajanja,
kaznit će se novčanom kaznom do stopedeset dnevnih dohodaka ili kaznom zatvora do šest mjeseci.


i još o tome: http://www.forum.hr/showthread.php?t=203243

[krumpiric]

sva sreća da mi svi ovdje spadamo u ove rijeđe pojedince koji odgajaju sretnu djecu

e, mene uvijek fascinira kategorizacija drugih roditelja, a mi smo savršeni