Škola u godinama 1981. i 2011.

[Vrijeska]

Vjerojatno ste već mnogi dobili ovaj tekst na mail. Što mislite o njemu (realnost, karikatura, humor...) ? Što mislite o samim opisanim događanjima?
Odnos škole i roditelja tada i danas?
Učenje djece o njihovim pravima, ali i zaboravljanje na obveze?
Jesu li djeca danas prezaštićena, jesmo li mi tada bili na "vjetrometini"?
i sl.




Situacija 1: Petar i Marko su se potukli u školi.

1981: Okruže ih druga djeca. Petar pobijedi. Jedan drugom stisnu ruke i postanu najbolji prijatelji.

2011: Direktor škole pozove policiju koja sasluša oba dječaka i njihove roditelje. Obojica, zajedno sa roditeljima, moraju cijelu godinu posjećivati program za sprečavanje nasilja.


Situacija 2: Roman je nemiran u razredu i ometa druge učenike.

1981: Učiteljica ga pošalje kod direktora i taj mu zaljepi nekoliko odgojnih. Roman se nakon toga vrati u razred gdje je miran najmanje sedam dana i ne ometa nastavu. Nakon toga se lekcija ponavlja. Kroz nekoliko godina postane pametniji, umiri se i postane dobar kuhar.

2011: Romana pošalju kod školskog psihologa koji ga uputi dalje kod psihijatra koji mu prepiše tablete koje su moćni sedativi. Romanovi roditelji počnu dobivati dodatak za dijete sa posebnim potrebama. Roman dobije potvrdu da je dijete sa posebnim potrebama. Uđe u ulogu bolesnika tako da godinama posjećuje psihijatrijske ustanove.


Situacija 3: Tvrtka boli glava i ponese nekoliko aspirina u školu.

1981: Od učiteljice dobije čašu vode da može popiti tablete.

2011: Učiteljica izvjesti školskog psihologa da Tvrtko uzima nekakve tablete, ovaj izvjesti direktora koji pozove policiju. Ova sasluša Tvrtka zbog mogućeg posjedovanja ilegalnih droga. Kod njega kući naprave raciju. Nakon toga se još dugo govori da se Tvrtko "sigurno drogira" i da je "narkoman".


Situacija 4: Neoprezno se igrajući sa loptom mali Ivan razbije susjedima prozor. Zbog toga ga njegov otac presavije preko koljena i remenom
mu "nacrta" nekoliko kobasica po goloj guzici.

1981: Ivan postane pažljiviji u igri. Izraste u normalnog dečka, završi školu i postane uspješan poduzetnik.

2011: Ivanovog oca zatvore zbog zlostavljanja djeteta. Ivana daju u hraniteljsku obitelj, a tijekom vremena postane član lokalne bande maloljetnih kriminalaca. Psiholog uvjeri Ivanovu sestru da je i ona morala biti zlostavljana, tako da njihov otac tri godine provede u zatvoru.


Situacija 5: Hrvoje napuni konzervu sa barutom koji je izvadio iz
nekoliko petardi i sa tom napravom raznese mravinjak.

1981: Mravi izgrade novi mravinjak.

2011: Zbog eksplozije pozovu policiju, vojsku i specijalne jedinice.
Hrvoja osumnjiče za teroristički akt. Obavještajna služba se pridruži istrazi i počne detaljno istraživati njegove roditelje, zaplijene im kompjutere, a ostalu djecu privremeno stave u sigurne kuće. Hrvojev otac bude stavljen na listu državnih neprijatelja i dobije trajnu zabranu zapošljavanja u državnoj službi.


Situacija 6: Tijekom igre Ana padne i odere koljena. Dok plače priđe joj učitelj, zagrli je i pomiluje ju kako bi je utešio.

1981: Ani je odmah bolje i ubrzo nastavi sa igrom.

2011: Učitelja optuže za nepoštovanje djetetovog prava na tjelesni integritet i neprimjereno dodirivanje maloljetnog djeteta. Pojavi se sumnja da je pedofil. Saslušavaju se druga djeca kako bi se ustanovilo da li je i njih neprimjereno dodirivao. Privremeno ga suspendiraju do okončanja istrage. Nakon višegodišnjeg procesa ga osude uvjetno. Nakon neuspješnih pritužbi, slučaj završi na Europskom sudu. Ani kao žrtvi zlostavljanja predlože da redovito posjećuje psihoterapeuta.


PS. Mravi i mravinjak su

[stray_cat]

kako imam dijete sa autizmom koje je u bivsoj skoli nastavnik kod kojeg je bio poslan za kaznu (zbog toga sto je plakao) uhvatio za vrat i tako izbacio iz razreda meni je ovo sve samo ne smjesno

[enchi]

Ma ovo je iskarikirano do besvjesti! Bezveze. Spava mi se za detaljnije.

[Beti3]

Realnost

[disciplina]

uopće ne kužim point! ˙81 smo dobivali batine i sad smo svi uspješni ljudi
a naša djeca će bit tabletomanski debili isfrustrirani jer nisu u pravom trenutku opandrčeni po dupetu?
OMG! odoh odmah nekog izbatinat

[krumpiric]

idiotarije. I ne znam kako netko to može prožvakat, kao djeca su bila okej jer nikog nije bilo briga za njihovo mišljenje i jer ih se dobro mlatilo.
guess what, oni što su 81. išli u školu, sada vode našu državu i tako su vrijedni i pošteni svi redom

sad ozbiljno, iskarikirano i jedno i drugo. Naša pravobraniteljica za djecu se ne trga previše, psihologa ima 1 na 5000 djece, ravnatelji se ustoliče u 90% slučajeva i ne rade ništa, CZSS ne reagira ni na velike probleme, a kamoli da dolazi oduzimat djecu doma.

Ali ako nalemaš dijete, postat će doktor znanosti. Najmanje.

[Mima]

Loš pokušaj humora

[Lutonjica]

ja sam 81 išla u školu i učitelji nas nisu tukli, ravnateljima nije padalo na pamet da nas tuku, a roditelji kako koji, kao i danas.
nije mi ni smiješno

[Smajlich]

[QUOTE=Lutonjica;1959561]ja sam 81 išla u školu i učitelji nas nisu tukli, ravnateljima nije padalo na pamet da nas tuku, a roditelji kako koji, kao i danas.
nije mi ni smiješno[/QUO
Ja sam 80-ih išla u školu, uglavnom potpis! Ali je istina, nažalost, da danas znaju i poznaju bolje svoja prava, nego obveze. Toliko.

[Smajlich]

Točnije, krajem 80-ih, početkom 90-ih.

[marta]

Cccccccccc, ta današnja mladež, sjećam se ja, 14. listopada 1983. mi smo pristojno pozdravljali starije, nosili im vrečice uz stepenice i šutili za vrijeme kućnog reda. A ovi mlaaadi danas, uh, uh, kud taj svijet ide...

[Mater Studiorum]

Tekst je neralan i bez veze.
I ja sam '81. išla u školu. Pazlil su na nas jako, razgovarali o našim problemima. Pedagoga, defektologa i psihologa je bilo puno više nego problema koje su morali rješavati. Svake školske godine su nas testirali da vide kako čitamo, pišemo, reagiramo na okolinu. Probleme su rješavali odmah, bez uputnica, lista čekanja i privatnih logopeda/psihologa.
Na nasilje su svi reagirali, roditelji, škola i druga djeca. Za tučnjeve su kažnjavali. Djecu s posebnim potrebama su integrirali u razrede. Ismijavanje drugačijih se strogo kažnjavala. Učili su nas da smo svi jednaki bez obzira na spol, boju kože i nacionalnost. Učitelje i školu su poštovali svi: djeca, roditelji, državna i lokalna uprava.
E, da. U WCu je bilo dasaka, toaletnog papira i sapuna. Vrlo mali broj djece je trebao produženi boravak, a oni su dobijali jeftin ručak koje su kuhale tete kuharice u našoj školskoj kuhinji.

BTW, izrasli smo u bedake, kriminalce, poštene ljude ili genijalce. Kako tko. Zbilja ne znam jeli to zbog svega ili unatoč tome.

[rehab]

Tekst mi je jednak onome što je donedavno kružio na Facebook statusima kako smo pili Colu, vozili se bez autosjedalice, čitav dan bili vani bez nadzora pa smo preživjeli. Katastrofa. Miješaju se kruške i jabuke. Uspoređivanje bezazlenih dječjih razmirica sa nasiljem, tješenje učitelja sa pedofilijom i sl. ne pije mi vodu. Pokušava se prikazati da je nekada sve bilo idealno za razliku od danas. Mislim da svako vrijeme nosi svoje, ima i prednosti i mane.

[pikula]

jačak imam osječaj da to netko umiruje svoju savjest tim mješanjem sitnica i ozbiljnog nasilja itsl. Ili možda pokušava umiriti roditelje da mu manje smetaju obavljanju njegove djelatnosti. Grozno, uopće mi nije bilo smješno. Što da ne reagiramo kad netko mlati neko dijete jer kao to je sve normalno?!!!

[Zdenka2]

Kakva glupost!

[lukab]

Tekst je neralan i bez veze.
I ja sam '81. išla u školu. Pazlil su na nas jako, razgovarali o našim problemima. Pedagoga, defektologa i psihologa je bilo puno više nego problema koje su morali rješavati. Svake školske godine su nas testirali da vide kako čitamo, pišemo, reagiramo na okolinu. Probleme su rješavali odmah, bez uputnica, lista čekanja i privatnih logopeda/psihologa.
Na nasilje su svi reagirali, roditelji, škola i druga djeca. Za tučnjeve su kažnjavali. Djecu s posebnim potrebama su integrirali u razrede. Ismijavanje drugačijih se strogo kažnjavala. Učili su nas da smo svi jednaki bez obzira na spol, boju kože i nacionalnost. Učitelje i školu su poštovali svi: djeca, roditelji, državna i lokalna uprava.
E, da. U WCu je bilo dasaka, toaletnog papira i sapuna. Vrlo mali broj djece je trebao produženi boravak, a oni su dobijali jeftin ručak koje su kuhale tete kuharice u našoj školskoj kuhinji.

BTW, izrasli smo u bedake, kriminalce, poštene ljude ili genijalce. Kako tko. Zbilja ne znam jeli to zbog svega ili unatoč tome.

XX

klinci danas puuuuuuno bolje znaju svoja prava ali puuuuuno manje svoje obaveze i u tome je najveci problem... onaj tko radi u skolstvu to najbolje zna...
ne moze mi netko mahat svojim pravima ako nije ispunio svoje obaveze...
a nasilje nije nikad potrebno - ni onda ni danas

[ljiljan@]

Ne moraš raditi u školstvu da bi bio svjestan ovog što si navela. Kad ti dijete poraste imat ćeš to i u vlastitoj kući. I bit ćeš prilično bespomoćna.

Što se nasilja tiče, ja sam, zajedno s još par cura u razredu, bila u petom razredu stalno maltretirana od učenika koji je trebao ići u osmi jer je nekoliko puta ponavljao. Nitko mu nije ništa mogao. Ili nije htio. Uvijek je bio glavna tema na roditeljskim sastancima a dalje od bla...bla se ništa nije nikada pomaknulo. Kad je navršio 15 godina, po ondašnjem zakonu (sedamdeset i neke) prestao je ići u školu. Za nas je to bio spas. Nikakve pomoći nikada nismo dobili niti od profesora, niti od ravnateljice.

[rehab]

Ma je li to zaista tako? Ili medijima odgovara da potencira šokantne priče o raskalašenoj djeci i mladeži jer je to ono što ih prodaje? Je li se prije pridavalo toliko pažnje pričama iz crne kronike kao danas? Je li želja mladih da nose nove mobitele i NIKE-ice gora nego naša nekadašnja želja za martensicama i farmericama iz Trsta? I tko harači po silnim trgovačkim centrima, mi proizašli iz skromnog sistema ili naša djeca? Sjeća li se itko pjesama Zabranjenog pušenja "Lutka s naslovne strane" i "Zenica blues", Azre "Usne vrele Višnje" itd., ili su sponzoruše, nasilje i preljub karakteristika samo današnjeg vremena? Jesu li i prije postojali socijalni radnici, psiholozi, pedagozi, defektolozi, ili smo stvorili 1991.?

Za kraj ću citirati Sokrata :

"Naša je mladež...loše odgojena, ruga se autoritetu i nimalo ne poštuje starije. Naši današnji mladi...ne dižu se kad u prostoriju uđe tko stariji, drsko odgovaraju svojim roditeljima i pričaju umjesto da rade. Jednostavno, nevaljali su!"

Pa sad recite da nikad nije bilo crnje nego danas

[lukab]

Mladež je oduvijek bila buntovna ali ja ovdje pričam o recimo ovakvoj priči (meni osobno se dogodilo):
Čuvam u učionici djecu za vrijeme vanjskog vrednovanja. Klinka počne brbljati i okretati se pa ju upozorim da to ne radi. Njezin odgovor:"Moje ustavno pravo je pravo na govor"
Meni prije 30 godina ne bi palo na pamet nesto takvo izgovoriti profesoru... Ili sam to samo ja?

[krumpiric]

To si samo ti.
Accept certain inalienable truths, prices will rise, politicians will
philander, you too will get old, and when you do you’ll fantasize
that when you were young prices were reasonable, politicians were
noble and children respected their elders.

[Deaedi]

Joj, mene je tekst baš nasmijao. Naravno da je pretjeran, ali ima u njemu i istine.

[gita75]

meni je smješno

[Ripcord]

Normalno da je pretjerano na obje strane, ali me nasmijalo

[Marna]

U životu ništa nije crno ili bijelo.
Ovaj tekst je samo pokušaj ironije, ništa drugo.
Niti je šamar zaslužan za akademika niti je popustljiv odgoj učinio nekoga kriminalcem.
Za sve postoje nijanse, svatko od nas je poseban, svoj, nema recepta ili šablone po kojoj možemo biti sretni ili nesretni.
Život izgrađuje svakoga od nas, učimo kroz iskustva dobra ili loša, ali tako stvaramo svoju sliku o svijetu i na taj način djelujemo.

[flopica]

tekst je iskarikiran ali po meni nije daleko od istine. društvene promjene su donijele mnoge korisne i lijepe stvari, s jedne strane.
s druge su nam naštetile, po mom skromnom sudu. istina je da smo se odmakli od nekih prirodnih i spontanih ponašanja. to je taj dvosjekli mač, nekako ispada da svaki napredak nužno guši i neke dobre strane starih vremena.

meni se čini da su današnja vremena iskomplicirala život i življenje do maksimiuma.
odnosno, da smo mi ljudi uslijed bezbrojnih mogućnosti, informacija, saznanja i materijalnih blagodati sami sebi i svojoj djeci zapetljali život.
naravno, postoji nešto što se zove izbor pa možeš izabrati biti jednostavniji, skromniji, više povezan s prirodom, duhom...

ne kupovati bezbroj igračaka, izaći s djetetom u šumu, igrati graničara, družiti se s prijateljima van birtija, bez skupig vina i večera. sve to stoji.
uopće ne znam jel iko razumije što ja sad ovdje pričam, otišla sam u širinu a i u dubinu .
ali nedavno sam naišla na tatekov post od prije par godina i obradovalo me je koliko čovjek razmišlja blisko mom vlastitom razmišljanju, a tako lijepo to umije artikulirati!
dakle ukratko, stvoriti vlastiti mikrokozmos u kojem si okružen aktivnostima i ljudima koji ti pašu i na taj način izraziti svoj stav. dakle, ne pobjeći na velebit i uzet stado ovaca, izolirati se skroz, već živjeti život sada i ovdje, samo ne dopustiti da te ovaj pritisak modernog doba samelje.
ili tako nekako, uglavnom...

zašto ja to sad pričam?
pa zato jer valjda osjećam nostalgiju za tim prošlim vremenima, ne isključivo iz razloga što sam tada bile dijete pa mi je automatski ono onda bilo bolje. zato jer mi je tužno gedati djecu koja nemaju više takvu slobodu, toliku slobodu i radost djetinjstva, nesputane igre bez velikog straha od luđaka u nabrijanim autima, od toliko broja poremećenih pedofila. djecu oslobođenu od tolike količine obaveza, djecu neopterećenu od toga" tko fura tenisice s placa" i tko nosi prošlogodišnji a ko može i ovogodišnji model mobitela, pardon iphona...

zapravo ispada da sam ja ogorčena na naoredak, što bi bilo uistinu grozno. zahvalna sam svim velikim umovima znanosti i umjetnosti koji svakodnevno otvaraju nove vidike čovječanstvu, zahvalna sam na svim tehničkim izumima i medicinskim otkrićima koji su spasili milijune ljudskih života, koji nam omogućuju da saznajemo nove stvari, obogaćujemo život novim spoznajama. sve je to bitno i važno.

ali, ali, ne mogu da se ne zapitam koliko moramo dati da bismo dobili. svaki dan, iznova gledajući svoje dijete u njenom djetinjstvu pomislim je li moj život u tim godinama bio manje opterećen a više dječji? ispada da su djeca danas razmažena, nezahvalna, drska i svakakva a mene zanima ako je to istina, kolika je naša zasluga u svemu tome?

[cvijeta73]

ja dan danas pamtim razočaranje kad mi je mama iz trsta donijela falše superga tenisice (to je bio đir prije starki), s ponte rossa umjesto iz dućana i još sva sretna, da su iste, a puno manje koštaju.
vjerujte mi, bila sam duboko duboko nesretna, mislim da sam i plakala

[zhabica]

Meni prije 30 godina ne bi palo na pamet nesto takvo izgovoriti profesoru... Ili sam to samo ja?

nisi to samo ti, ne bi ni meni palo napamet.

srećom ima još djece kojoj to ni dan danas ne bi palo napamet.

stvari danas JESU drugačije, mislim da to najbolje znaju oni rade s djecom, djeca su puno svjesnija svojih prava i u puno slučajeva imaju podršku roditelja u tome, ali se ne slažem da bi se mogli izvodit nekakvi generalni katastrofalni zaključci o tome kako su današnja djeca katastrofa u odnosu na nas, ali da razlike ima - ima.

tekst je stvarno čista karikatura, i nije mi smiješan.

[flopica]

ahahahahaha, što će žena - vidi to isto, a ove duplo jeftinije
ma istina, i onda je bilo da se gledalo i da se znalo ali ipak nije to imalo ovaj današnji kontekst
ljudi su općenito manje polagali na te stvari

[Mima]

Bome u mojoj sredini i okolini uopće nisu manje polagali na te stvari, baš zato što nisu bile dostupne svakome, pa su bile izuzetno značajne.

[flopica]

Mima ipak, nemoj reći da je bilo ovakvo potrošačko ludilo, ma većina je bila u rangu tu negdje - ne previše a ni premal
bilo je uvijek imućnih i siromašnih s druge strane
a to bili ekstremi
il ja stvarno gajim romantične ideje naspram 80 -tih?

[Mima]

Ne kažem da je bilo potrošačko ludilo nego da su itekako postojali statusni simboli koji su u školi bili jako važni - Nike tenisice ili Lacoste majica su u mojoj srednjoj školi osiguravali jako dobar položaj u društvu.
Meni se čini da su u današnje vrijeme takve stvari manje važne jer su lakše dostupne, barem što se tiče odjeće, ili se meni samo tako čini.

[Mima]

No ovaj gornji meni neduhoviti mail i nije o tome; meni se čini da se on sprda iz toga što se danas daje na važnosti nasilju među djecom i nad djecom svih vrsta i oblika i da želi reći da su to sve 'dječja posla' - ja ne mislim da su to dječja posla, pa mi se čini kao da je ovu šalu napisao neki bivši bully kojem je u toj školi osamdesetih bilo baš super.

[frodo]

tekst je iskarikiran ali po meni nije daleko od istine. društvene promjene su donijele mnoge korisne i lijepe stvari, s jedne strane.
s druge su nam naštetile, po mom skromnom sudu. istina je da smo se odmakli od nekih prirodnih i spontanih ponašanja. to je taj dvosjekli mač, nekako ispada da svaki napredak nužno guši i neke dobre strane starih vremena.

meni se čini da su današnja vremena iskomplicirala život i življenje do maksimiuma.
odnosno, da smo mi ljudi uslijed bezbrojnih mogućnosti, informacija, saznanja i materijalnih blagodati sami sebi i svojoj djeci zapetljali život.
naravno, postoji nešto što se zove izbor pa možeš izabrati biti jednostavniji, skromniji, više povezan s prirodom, duhom...

ne kupovati bezbroj igračaka, izaći s djetetom u šumu, igrati graničara, družiti se s prijateljima van birtija, bez skupig vina i večera. sve to stoji.
uopće ne znam jel iko razumije što ja sad ovdje pričam, otišla sam u širinu a i u dubinu .
ali nedavno sam naišla na tatekov post od prije par godina i obradovalo me je koliko čovjek razmišlja blisko mom vlastitom razmišljanju, a tako lijepo to umije artikulirati!
dakle ukratko, stvoriti vlastiti mikrokozmos u kojem si okružen aktivnostima i ljudima koji ti pašu i na taj način izraziti svoj stav. dakle, ne pobjeći na velebit i uzet stado ovaca, izolirati se skroz, već živjeti život sada i ovdje, samo ne dopustiti da te ovaj pritisak modernog doba samelje.
ili tako nekako, uglavnom...

zašto ja to sad pričam?
pa zato jer valjda osjećam nostalgiju za tim prošlim vremenima, ne isključivo iz razloga što sam tada bile dijete pa mi je automatski ono onda bilo bolje. zato jer mi je tužno gedati djecu koja nemaju više takvu slobodu, toliku slobodu i radost djetinjstva, nesputane igre bez velikog straha od luđaka u nabrijanim autima, od toliko broja poremećenih pedofila. djecu oslobođenu od tolike količine obaveza, djecu neopterećenu od toga" tko fura tenisice s placa" i tko nosi prošlogodišnji a ko može i ovogodišnji model mobitela, pardon iphona...

zapravo ispada da sam ja ogorčena na naoredak, što bi bilo uistinu grozno. zahvalna sam svim velikim umovima znanosti i umjetnosti koji svakodnevno otvaraju nove vidike čovječanstvu, zahvalna sam na svim tehničkim izumima i medicinskim otkrićima koji su spasili milijune ljudskih života, koji nam omogućuju da saznajemo nove stvari, obogaćujemo život novim spoznajama. sve je to bitno i važno.

ali, ali, ne mogu da se ne zapitam koliko moramo dati da bismo dobili. svaki dan, iznova gledajući svoje dijete u njenom djetinjstvu pomislim je li moj život u tim godinama bio manje opterećen a više dječji? ispada da su djeca danas razmažena, nezahvalna, drska i svakakva a mene zanima ako je to istina, kolika je naša zasluga u svemu tome?

Flopice, prekrasno si to sročila,upravo tako mislim i ja, samo nisam to nikako mogla oblikovati u nešto smisleno
potpisujem sve od riječi do riječi

[Smajlich]

Mladež je oduvijek bila buntovna ali ja ovdje pričam o recimo ovakvoj priči (meni osobno se dogodilo):
Čuvam u učionici djecu za vrijeme vanjskog vrednovanja. Klinka počne brbljati i okretati se pa ju upozorim da to ne radi. Njezin odgovor:"Moje ustavno pravo je pravo na govor"
Meni prije 30 godina ne bi palo na pamet nesto takvo izgovoriti profesoru... Ili sam to samo ja?

X Razumijemo se. Tko radi s djecom, najbolje zna.

[kata.klik]

dal je vama normalno da klinci u prvom razredu osnovne neće nositi obične mobitele nego iphone? dal vam je uopće normalno da dijete u 1 osnovne uopće ima mobitel????

i da meni je onaj mail o coca coli, AS i penjanju po drveću stvarno super...

[Mima]

Nije mi normalno, no moje je dijete sada krenulo u prvi razred i nema nikakav mobitel, a iphone nemam niti ja, niti sam primijetila da ijedno dijete u razredu ima mobitel.

[kata.klik]

jedna scena u kafiću ovo ljete...negdje na jadranskoj obali, za stolom sjedi 4-5 klinaca (cca 16-17 godina) piju sokiće, jedan priča na mob, drugi tipka poruku, treći isto nekaj tipka...dvoje gledaju u ekran povećeg mobitela i smiju se komentarima na facu.

scena druga, necakinja mi u gostima 16 godina. razgovaramo, veli mi ona znaš teta meni uopće nije fora ići van po kafićima i klubovima, ja ti doma sjednem za komp i vani sam do tri ujutru, u svom sam svijetu sa ljudima sa kojima se kužim, vani je meni bezveze...

[flopica]

mima kod mene nije ni u srednjoj bilo izraženo kupovanje položaja statusnim simbolima ali ja pretpostavljam da je to zbog ratnih zbivanaj kojima je moj kraj bio baš najdirektnije pogođen. s jedne strane mislim da su to bila najljepša vremena, bez obzira na moje i tuđe osobne i obiteljske drame i teške dane. jedino tada nije bilo važno koliko ko čega ima, valjda zato jer ni život nije puno vrijedio pa smo svi, veliki i mali shvaćali apsurd majice s potpisom.

danas me pogađa što već i jako mala djeca ( 7-8 godina ) znaju imena marki i barataju takvim pojmovima kao da su to stvari od presudne važnosti .
jest, tema je više međuvršnjačko i nasilje nad djecom ali u nekom širom kontekstu mislim da se može naći direktna poveznica i sa uspoređivanjem života nekad i danas. i ja sam sretna da su se neke teme u koje svakako ulazi i fizičko kažnjavanje djeteta osvijestile.
sretna sam što je takva pojava dobila negativan predznak, što se osuđuje. sretna sam što učitelj ne smije slomiti stalak za jelku jer mu se ne sviđa kako smo je napravili u 4. osnovne. a nije mu se sviđalo samo zato jer je buo pijani psihopat. međutim, ajmo biti iskreni pa priznati da se danas također i zloupotrebljavaju ta prava. pa postaju izlika i za neodgoj, i za bezobrazluk. pa nije rijetkost da se doista ponekad izvrću postupci prosvjetnih djelatnika i čini mi se da im je danas teže nego ikad. sve po parolom dječjih prava. a ja se mislim gdje su tu tuđa prava? ko će zaštititi učiteljicu od neodgojenog djeteta koje zna da ga sustav štiti i kojem nitko ništa ne može? tko nju pita kako se ona osjeća nakon par sati provedenih s takvim djetetom i da li ima živaca i strpljenja onda za svoje vlastito koje je čeka doma? ja se opet vraćam na početak priče - napredovali smo i neka jesmo, ali nismo li putem nešto i izgubili?

[flopica]

frodo

[Sanja]

Ne kažem da je bilo potrošačko ludilo nego da su itekako postojali statusni simboli koji su u školi bili jako važni - Nike tenisice ili Lacoste majica su u mojoj srednjoj školi osiguravali jako dobar položaj u društvu.
Meni se čini da su u današnje vrijeme takve stvari manje važne jer su lakše dostupne, barem što se tiče odjeće, ili se meni samo tako čini.

Istina.

U mojoj osnovnoj školi postojao je jedan relativno specifičan razred, specifičan po tomu što je velik dio djece bio iz izuzetno bogatih obitelji. Ta bogata "Nike" djeca doslovce nisu pozdravljala "Borovo" djecu; ni tada, ni sad. Oni doslovce nisu komunicirali, a to ne čine ni danas. Sretnu li se u gradu, prave se da se ne poznaju.

pa mi se čini kao da je ovu šalu napisao neki bivši bully kojem je u toj školi osamdesetih bilo baš super.

...a čije dijete danas više ne smije tlačiti drugu djecu kao nekad tatica bez da se umiješaju zločesti pec-pec pedagozi i ostali dosadnjakovići.

[Zdenka2]

Naravno da ima promjena, svijet se mijenja (i nisu sve promjene na gore). Meni u tom tekstu jako smeta ideja da je autoritativan odgoj onaj u kojem rade šake, remeni i slično i da pod utjecajem takvog odgoja djeca postanu pažljivija, obazrivija, bolje uče i izrastaju u bolje ljude. Isto tako i ideja da tučnjave među djecom rađaju prijateljstva. Protivim se bjesomučnim psihološkim analizama svaki put kad se dva dječaka počupaju, ali ovo nije to; ovdje postoji paradoksalna ideja da se nasiljem odgaja nenasilne ljude.

[ljiljan@]

U mojoj osnovnoj školi postojao je jedan relativno specifičan razred, specifičan po tomu što je velik dio djece bio iz izuzetno bogatih obitelji. Ta bogata "Nike" djeca doslovce nisu pozdravljala "Borovo" djecu; ni tada, ni sad. Oni doslovce nisu komunicirali, a to ne čine ni danas. Sretnu li se u gradu, prave se da se ne poznaju.

Sanja, djeca su ti još mala.
Moji su punoljetni...
Ovog ljeta morali su shvatiti da, bez obzira koliko im dragi bili neki njihovi prijatelji, jednostavno nismo u mogućnosti priuštiti im ta prijateljstva. Oni koji su u Zrću bili u VIP ložama, koji su trošili tri tisuće kuna tjedno.
Problem postoji i dalje.
Možda je i bolje takve u poseban razred ili u privatne škole.
Mislim da niti "Nike" djeci nije život lak. Ali njihovi su problemi sasvim drukčije naravi od "Borovo" djece. Ne kažem da se ne bi trebali pozdravljati, ali dodirnih točaka i tema za razgovor imaju malo. To su ipak dva svijeta.

[tanjads]

Dobila prije par dana na mail.
Bezvezna glupost - rekla bih pristojno. Nepristojno ovdje ne smijem pa ni neću.

[rehab]

i da meni je onaj mail o coca coli, AS i penjanju po drveću stvarno super...

Tebi jeste, ali možda roditeljima čija su djeca stradala u promtenoj nesreći jer nisu bila propisno vezana, ili roditeljima čijoj je djeci stradala jetra od Cole sigurno nije...

[krumpiric]

Sanja, djeca su ti još mala.
Moji su punoljetni...
Ovog ljeta morali su shvatiti da, bez obzira koliko im dragi bili neki njihovi prijatelji, jednostavno nismo u mogućnosti priuštiti im ta prijateljstva. Oni koji su u Zrću bili u VIP ložama, koji su trošili tri tisuće kuna tjedno.
Problem postoji i dalje.
Možda je i bolje takve u poseban razred ili u privatne škole.
Mislim da niti "Nike" djeci nije život lak. Ali njihovi su problemi sasvim drukčije naravi od "Borovo" djece. Ne kažem da se ne bi trebali pozdravljati, ali dodirnih točaka i tema za razgovor imaju malo. To su ipak dva svijeta.

Meni je ovo uistinu nevjerojatno. Žalosno, i nekako vjerujem poticano izvana-ne od strane djece. DVA SVIJETA!? Nevjerojatno. MIslim, to šta ti pričaš uistinu nije normalna situacija. Netko tu nije baš svoj.
Ja nisam tako davno bila godina za Zrće, hoću reći da je-dok sam ja bila na studiju-već bilo Zrća. A nikad nisam osjetila jaz između nas što smo na studij došli u starim trapericama i živjeli u domu i onih koji su došli s autom i uselili u vlastiti stan.
Češće su oni nama "zavidili" na neprospavanim noćima i druženjima, nego mi njima na komforu i automobilima
a zapravo se zbilja ne sjećam nikakvih problema, različitih želja, različitih izlazaka. Zajedno smo bježali s predavanja u birtiju i izlazili u iste kafiće-koji su bili in i fora-ne koji su bili WOW.

Meni je to što ti pišeš baš žalosno i nevjerojatno.

[eris]

Ja ljilan@u razumijem. Moja 15 godišnja kći ima drugaricu čiji roditelji imaju par supermarketa. I imaju bijesno auto, i ona nosi NIKE ruksak u školu, i sve je to nešto tako markirano. Dobre su drugarice, stalno zajedno, i njoj je super u našem domu. Međutim, nekidan, kada smo za tu malu kupovale poklon, moja je rekla da kupim nešto drugo, jer je ona mojoj poklonila markiranu krpicu(što mi uopšte nije bilo drago). E sada jel normaalno dati za poklon 50 eura, stvarno ne znam, a li da je puno za mene jetse. Hoću reći, našli bismo mi njoj nešto super, jeftinije, originalno, ali ona SVE bukvalno ima.

[flopica]

ja to ništa ne šljivim ni pet posto, briga me što tko ima ili nema. znam koliko JA mogu dati na nečiji rođendanski poklon. mrzim glumiti pijanog miljardera a u supermaketu gledam kad je meso na akciji. osim toga, ne volim niti da se mene obasipa skupocjenim darovima, a takve ni ne dobivam jer su moji prijatelji svi manje - više prizemni ljudi i darujemo se zaista primjereno vremenu i prilikama u kojima živimo...

[krumpiric]

Ja ne mislim da je problem u onima koji imaju/nemaju nego u našim pogrešnim idejama da moramo ispunit neke forme i kriterije. Žalosno.
ako su one prijateljice, i jednoj je 50eura ništa, a drugoj mjesečni džeparac, naravno da prva neće očekivati poklon od 50 eura, niti će joj, ako ima sve, značiti IŠTA koliko druga na nju potroši.
Tako da ja nikad ne bi kupila poklon od 50 eura djetetu.

[Mima]

Totalno mi je neprihvatljivo da si djeca međusobno poklanjaju skupe poklone, iz kako god bogatih obitelji dolazila.
Ja sam u srednjoj školi imala prijateljicu iz jako bogate obitelji, pa niti je ona meni kupovala skupe poklone, niti sam ja njoj - kupovale smo si međusobno knjige, ploče i male kičaste stvarčice, sve u okvirima današnjih 50-100 kuna.

[pikula]

ja sam išla uškou gdje je bilo djece koja imaju sve, pa i više od toga, a mi koji smo imali i nemali oanko prosječno za Hrvatsko je bilo na parove razbrojs. S tim se treba jednostavno nosti, niti glumit Che Guevaru niti pokušavat bit to što nisi. Meni je postalo lakše kad sam se izlječila od tog vaganja oni su meni ovo, ja bi sad trebala ono. Ne, ona je meni kupila npr. karet za nešto ja sam joj rekal to je za mene previše i preskup poklon, a frendica je rekla gle ja želim ić s tobom želim to tebi poklonit, ako ti nećeš ne idem ni ja. I onda sam shvatila, čemu kvarit prijateljstvo. Ja sam poklonila i omogućila što sam mogla, ona je poklanjala što nju veseli. Bez mjerkanja. U 4rz su oni koji dobili aute razvažali nas neimućne pa eto male kompenzacije za povremeno loš osjećaj zbog jeftinije odjeće, obuće itsl. Iskreno ta me škola potpuno izlječiča od tog nekog kastinskog razmišljanja. Zato sam se u svojem poslu normalno razgovarala i družila i sa velikim sponzorima i producentima i s tehnikom i scenskim radnicima. Nije to upće loše ispalo na kraju iako je znalo biti neugodno tijekom odrastanja, ali nemam nikakve traume.