aleksandra70vanja prvotno napisa
Tako i treba.
Evo naša dva. Prvi zapravo i nije biser, nego više situacija, ali dobro smo se nasmijali. Fionina učiteljica obične obavijesti uglavnom lijepo i uredno stavi u informativku, a važnije još k tomu isprinta na papiru u boji.
I tako jedan dan vidim ja jarkozeleni papir, a na njemu obavijest preko cijele A4 stranice, isprintana fontom veličine 9 - uglavnom, nepregledna količina izuzetno sitnih slova. Bilo je tu svih mogućih obavijesti, no u sredini teksta (sasvim sigurno namjerno stavljeno u taj nečitki položaj) učiteljica nam objašnjava da su klinci dovoljno veliki da počnu pisati nalivperom, pa nas moli da im ga kupimo, ali i da ga lijepo zamotamo i potajice joj ga dostavimo kako bi im ona pred Uskrs rekla da ih je zeko iznenadio (i) u školi.
Mislim si ja, super ideja. U tom trenutku dođe Fiona, uzme papir u ruke i sasvim kulerski veli:
- Čuj mama... Ovdje piše da nam morate kupiti nalivpero. Molim te, izaberi mi neko lijepo. To bi trebalo biti iznenađenje za Uskrs. (Okreće očima.) Reći će nam da nam ga je donio uskrsni zeko. (I još jedan salto očima.)
Kad sam to idućeg dana ispričala učiteljici, veli da joj se još nikad nije dogodilo da prvašići čitaju poruke namijenjene roditeljima, pogotovo ne ovako dugačke i nečitko isprintane.
I jedan od prekjučer. Ulazim u sobu, na sebi imam običnu majicu dugih rukava na tanke crno-bijele prugice (nikakav životinjski uzorak, molim lijepo). Fiona me zadivljeno pogleda i veli:
- Mama, kako si se lijepo obukla!
Zatim me još jednom odmjeri, ispusti uzdah obožavanja i još zadivljenijim glasom kaže:
- U ovoj majici možeš glumiti zebru!
(Da, to sam sanjala cijeloga života.)
 |
|||
Odgovori s citatom