Zuska prvotno napisa
Ja sam jedna od djece koja ima traume od spavanja u vrtiću.
Jako rano sam prestala spavati danju, a onda sam neko vrijeme išla u vrtić u kojem se uopće nije spavalo jer nisu imali uvjete. ...I onda se na neko vrijeme preselimo u grad u kojem ima super vrtić i u kojem se spava. U kojem se MORA spavati!
Ako išta pamtim iz tog vrtića, to su te traume - svi spavaju u zamračenoj sobi, a ja gledam u strop i SVAKOGA dana u sebi razmišljam ogorčeno zašto ja tu moram ležati, zašto me prisiljavaju na nešto što ja ne mogu, ne želim, čemu ne vidim smisla.
Nije pomoglo objašnjavanje tetama da bi ja radije nešto drugo radila, nije pomoglo objašnjavanje starcima da ja to ne mogu (ne znam da li nisu shvaćali koliko je to meni muka ili jednostavno nisu imali izbora), onda sam svaki dan plakala da dođu po mene u 11, a ne u 3, samo da preskočim spavanje.
Tete sam jednom dva dana za redom uvjeravala da će oni po mene doći u 11 i onda bi me one obule, a ja bi ih u hodniku čekala do 3. I plakala u sebi jer nisu došli u 11, a rekli su da hoće nakon što sam ih ja satima dan prije molila da dođu...
Tako se živo sjećam svih tih osjećaja - nemoć, jad, bijes...i tako svakoga dana, a sve zato jer su me prisiljavali da radim nešto što ne mogu.
Kasnije u životu nikad nisam spavala popodne, ni kad je najgori jet leg bio u pitanju, ni kad sam izgubila noć u večernjem izlasku (ili nekoliko noći za redom) pa ni sad kad imam malu bebu koja mjesecima ne spava dulje od dva sata u komadu. U stanju sam biti bez spavanja koliko treba, bolje mi je biti neispavana nego leći popodne, to mi je najgora kazna. A nije da nisam probala par puta - dok zaspim (ako zaspim) treba mi po pola sata do sat i onda kad se probudim moram popiti tabletu protiv glavobolje (kad sam neispavana ne boli me glava).
Drage mame, ako vaša djeca nemaju potrebe za dnevnim spavanjem, nemojte dozvoliti da ih na to prisiljavaju. Puno sreće!