Citiraj čokolada prvotno napisa Vidi poruku
Pitam se samo što kad dijete s recimo 8-9 godina dođe kod udomitelja, tamo mu je lijepo, roditelji ga povremeno posjete, vole ga (dakle govorim o idealnim odnosima u danim uvjetima)...pa tako do 18.godine. Koliko je dugo - privremeno? Što će ta mlada osoba raditi nakon 18.g. kad naglo postaje punoljetna i kakti samostalna? Čiju podršku ima? Ima roditelje o kojima se po svoj prilici mora početi brinuti.
Teške su to teme - sigurno da postoje bolesti, ostajanje bez posla, životna posrnuća...ali bojim da su više iznimke nego pravilo.

Nisam sigurna predlažeš li sistem (i) tzv. otvorenog posvojenja (kao što postoji napr. u SAD-u) gdje se zapravo radi o dvostrukoj skrbi, tj. da biološki roditelj sudjeluje i dalje u životu djeteta? Samo to onda isključuje udomljenje - radilo bi se baš o trajnom posvojenju.

Evo to su recimo dvije teme o kojima izmedju ostalog govorim...dijete koje ima vec 8-9 godina zna tko je i gdje je bilo do sada. Ne vidim potrebu ni smisao mu to oduzeti. Jednostavno-promijeniti ime. Kao da je to stari komad odjece. Evo sada nisi vise xx nego yy i zz su tvoji novi roditeli. Razumijete? Ja vidim koliko je svoj mojoj djeci vazno da se postuje njihova osobnost. Treba nauciti prihvatiti sebe, i voljeti sebe za to sto je.
Kao sto sam vec rekla, kod nas je puno toga crno ili bijelo. Za mene ima samo dva jasna slucajeva: kada su bioloski roditelji pokojni, ili kada se naglasak na – dobrovoljno (iz kojeg god razloga) odreknu svoje djece i daju ih na slobodno posvajanje. Sve ostalo je- siva zona. Koja zahtjeva pomno promatranje sa strana ustanova a sve u svrhu donosenje najbolje odluke koja je u interesu djeteta. I to naravno moze potrajati. Zato razumijem da je u sustavu «rjesavanje papira» dugotrajno, ali smatram da je tako dobro. Jedino sto djeca ne bi trebala biti u domovima, dok se to odvija, nego u obiteljima...
Privremeno moze zaista nekada znaciti cijeli zivot. No cak ni to nije kako se sveopce prikazuje u medijima. Jer domovi i socijalne ustanove itekako brinu o toj djeci i poslije navrsene punoljetnosti, da se dignu na svoje noge. Ovisno o skoli/zeljama/mogucnostima- uostalom kao i svi ostali mladi ljudi, imali oni roditelje ili ne. Obzirom da sam imala puno vece djece, mogu vam reci da se svatko od njih osamostalio na ovaj ili onaj nacin, uz pomoc domova/socijalnog ili udomitelja ili cak i sami. Dovoljno je da za sebe razmislite o vlastitoj djeci. Koju ste recimo posvojili. Pa cete biti spremni skrbiti za njih i ako slucajno nisu vec u 18. godini samostalni, premda niste bioloski roditelji. Vjerujem da to necete napraviti samo iz razloga jer ste «sredili papire i sada pise da su vasi».
Nas zadatak kao roditelji je takodjer da pomognemo svojoj djeci (vlastitoj ili ne) da stanu na svoje noge. Naravno, ima obitelji u kojima (bioloska) djeca bivaju i nakon navrsene tridesete godine. Nas ima razlicith, i razlicito je nase pomanje o toj tematici.
Osobno imam (jos uvijek) u kuci udomljeno «dijete» od preko 20 godina, koji nije vise u sustavu socijalne sluzbe – znaci ne dobivamo nikakvu naknadu, nitko ne pita gdje je/sto radi. Razlog? Jos treba obitelj, premda je samostalno i zaposleno. Povremeno posjecuje roditelje. Obitelj smo. Nema se tu sta reci.
Ne znam koji bi sistem najbolje funkcionirao, mozda i zaista taj otvorenog posvojenja. Po mom iskustvu mislim da je za dijete najbolje da zna svoje porijeklo, da zadrzi svoje ime, sto ne iskljucuje to da ako ima opravdanih razloga nikad ne vidi svoje bioloske roditelje ali da je upoznato sa svom situacijom i da mu je jasno da nije zato kriv i da je prihvacen takav kakav je. Sto je jos vaznije, da sam prihvati da mu je recimo bioloski roditelj teski alkoholicar i da to nemora promijeniti, ili brisati promjenom upisa u rodni list, jer je on jedinka za sebe.