Boli, jako boli

[snelly85]

Nikad nisam ni sanjala da se to meni može dogoditi . Unatoč teškoj bolesti i teškoj doživotnoj terapiji dečko i ja smo se odlučili za bebu . Upalilo je od prve...nikad neću zaboravit ta 2 testa i veliki plus. Nisam ni sanjala da se u istom trenutku može dogditi tolika eksplozija osijećaja . Kad sam napokon potvrdila svoju trudnoću kod ginekologa mojoj sreći nije bilo kraja.Najljepši trenutak u mom životu je bio kad sam ugledala to maleno srčeko kako brzo i snažno kuca. Ja ću biti mama...tada sam uistinu osijetila i shvatila da se to događa baš meni . Nitko nije bio toliko sretan kao nas dvoje,moj dragi je znao govoriti da je najsretniji čovijek na svjetu i da jedva čeka poljubiti Točkicu.Tako smo je zvali...od početka je to bila naša bebica .Uživala sam trudnoći jer nisam imala teških simptoma,osijećala sam se kao da i nisam trudna.Ali sve što je lijepo kratko traje... Najgori dan u mom životu kojeg ću pamtiti dok sam živa .25.08.2011 trudnoća je bila 9tjd. U podne se pajavio taj iscjedak. Čim je dragi došao doma sa posla rekla sam da idemo na hitnu jer ne želim čekat do sutra.Kao da sam znala... Imali smo plan,idemo tamo gdje će nam reći da je sve uredu,srčeko kuca i idemo kasnije na kavu. Kako se samo sudbina poigrala,pregled je prošao ok,onda je došao uzv .Bila sam smirena ali već na početku osijetila sam da nekaj nije dobro,a konačno sam i saznala kad je liječnik rekao da maleno srce više ne kuca. Oko mene je sve stalo,sve je bilo kao u magli,neki loš san. Toliku bol nisam nikad osijetila.Najviše je boljelo kad su dragog pozvali da mu kažu. Njegove suze,ruke koje me grle i to vječno pitanje zašto baš nama. Govorili su da mogu ići doma pa se sutra vratit ako mi je lakše.Ali ja sam odlučila ostati odmah u bolnici,da isplačem sve svoje suze sama u svom jadu i tuzi. Nije mi trebao nitko jer ja sam od tada poželjela da me nema.Od tog trenutka imam osijećaj da je ostalo samo pola mene i da je sve nebitno. Nisam ni sanjala da toliku bol mogu podnjet,toliku tugu.Jer je boljelo jako i juš uvijek boli. Svemu čemu se veselim je nepotpuno,jer tuga je tu..polako tinja. Najviše boli kad se smijem,a duša plače.Ali ne želim pokazat da boli...koliko boli znam samo ja .

[Beti3]

Znam da boli. Da li će te utješiti ako ti napišem da će biti lakše? Jednom. S vremenom.

[kiki30]

draga,nažalost znam kako je doći na ultrazvuk a ne čuti svoje maleno srce koje toliko želiš,znam teško je preteško.
govorili su mi da će s vremenom bit lakše i sad nakon 4 mj. je lakše,možda mrvicu,još boli,uvijek ću se tog sjećati ali naučiš živjet s time...
draga,drži mi se... žao mi je....

[josipal]

[Sek@]

[Mimah]

[bzara]

znam draga naša kako, preteško je!
vjeruj mi, s vremenom će biti lakše, jednostano ćeš se naučiti živjeti s gubitkom! znam da ti sada svaka naša rečenica zvuči nevjerojatno, i bezveze, ali vjeruj mi izgubili ste dijete ali ste dobili anđelčića...
i nitko ti ne može oduzeti, da ste barem na kratko jednom malenom biću bili roditelji...

[latika]

snelly zao mi je, boljeti mora jer ste dozivjeli gubitak,nemoj potiskivati osjecaje, pricaj sa najblizima o gubitku i boli nemoj to sama prozivljavati, pisi i nama kad god osjetis potrebu i kad god te nesto muci

[klarita2]

Da draga, taj osiećaj kad ne čuješ srce svoje bebe je najajča bol od svega...ali vjeruj s vremenom će biti lakše...sada plači, radi kako te volja...sve je to normalno...imaš predivnog dečka i morate sada biti jedno uz drugo...žao mi je...

[bambus99]

joj draga, strasno mi je zao! znam da boli, al s vremenom ce ti biti lakse, nausit ces zivjeti s tim.....

[želja]

snelly, cure su sve rekle, zaista nema drugog načina nego s vremenom, polako, prihvatiti da ste sada roditelji anđela i da vaš život više nikada neće biti isti. doći će neka druga srećica u neko drugo vrijeme, ali vašeg anđelčića nećete preboljeti. no, naučit ćete kako s tom spoznajom dalje. budite jedno uz drugo kad vas ulove krize i svaki drugi dan, kad ćete na trenutke biti dobro. s vremenom će takvih trenutaka biti sve više i bii će vam sve jasnije da je prirodno da se osjećate dobro. zasad morate odtugovati i proći kroz najteži period.
žao mi je zbog vašeg prevelikog gubitka.

[Minogue]

Draga snelly znam koliko boli i jako mi je žao što si i ti to morala proći i što si došla na ovaj forum. Još uvijek je sve svježe, ali proći će vrijeme i bit će malo lakše...drži se i piši nam.

[angels mom]

jako mi je žao..šaljem ..

[snelly85]

Hvala cure na podršci,puno mi znače vaše riječi.Meni je žao što se to dogodilo bilo kojoj od nas. Sretna sam što sam naišla na toliku potporu i razumijevanje. Još jednom hvala.

[sonči]

[Ares]

snelly jako mi je žao ...

[snelly85]

Ares hvala što suosijećaš samnom. Kad sam tu na forumu nekako mi je lakše.

[angels mom]

lipo je znati da postoji misto na koje možeš doći i isplakati se i ispričati svoju priču i tugu i osjetiti toliku podršku..
snelly

[Tibi]

snelly jako mi je žao

[snelly85]

Drage moje,evo prošlo je neko vrijeme od tog događaja.Bile ste u pravu kad ste govorile da treba vremena da se oporavim .Vrijeme je prošlo ali boli i dalje,mada nekako drugačije.Ne znam objasnit točno ali mislim da razumijete.Sad je došlo ono vrijeme kad bi trebala skupit snage i probat ponovno.Ali ja se ne usudim,cijelim svojim bićem želim bebu,ali kad se sjetim svega kukavički odustanem.Nekako sam uvjerena da će se priča ponovit,a ja sam sigurna da tada više ne bi ostala živa.Mješaju se i strah i bol i tuga.Jednostavno ne vidim izlaz,a toliko želim tu bebu.

[Beti3]

Znam da te je i strah i da želiš ponovo probati.
Ne znam što ti reći. Meni je tri puta za redom bila bol i tuga. A tek četvrti sreća velika, najveća.

Mislila sam da neću moći preživjeti opet i opet i opet. Ali, evo me. Tuga je u meni, i svi datumi neostvareni. Ali i sreća, jer skupila sam hrabrost za dalje.

Možeš li i ti?

Meni je sreća rođenja djeteta veća od svih tuga. Vjerujem da će i tebi tako biti.

[snelly85]

Nadam se da ću i ja skupit snage za dalje. Vama curama koje ste to prošle više puta se iskreno divim .Nadam se da ću i ja uskoro doć sa lijepom vijesti.

[klarita2]

Mislim da mi nikada nećemo biti potpuno sprmene. Ja se i sad pitam odakle mi snaga za opet , ali sam upalila taj okidač i odlučila. Doduše rekla sam mm : akop me budeš čekao nećemo nikad i preuzmi stvar u svoje ruke. Tako je i bilo.hehe
Spremna sam na sve(barem tako mislim) i molim Boga da mi da snage svaki dan što god bude.
Sretn! Znat ćeš kad dođe taj damn.

[tayci]

Drage mame Anđela...neki dan sam se prijavila tu...ja sam svog anđela Emu izgubila 31.8.2010. u 38.tjednu trudnoće... ;( tugu i bol vjerojatno ću osjećati cijelog života...od kada se to desilo,imam osjećaj da mi ništa u životu ne ide...odnosno da me prate samo ružne stvari...toliko je bila lijepa pomisao na to da ću postati majka,zamišljala sam se kako sjedim u naslonjaču s bebicom u rukama i kako uživam u svakom trenutku jer sam pred sebe imala najdivnijeg muža i jer smo uskoro trebali postati sretni roditelji,a onda mi se u sekundi srušio cijeli svijet...rekli su nam da moramo počekati barem 6 ,mjeseci prije nove trudnoće,a ja sam mislila da tih 6 mjeseci neće nikad proći.Kad je prošlo,otkrila sam da imam problema sa štitnjačom i da imam policistične jajnike...tada me uhvatila još veća depresija,a želja za djetetom bila sve veća...a moj muž nije htio ni čuti za to,navodno zbog mojeg zdravstvenog stanja...i onda umjesto da nas ta bol i tuga povežu,nas su razdvojili... ;( a sada se nadam da će nas sudbina opet spojiti,i da će naša Ema jednog dana dobiti seku ili bracu...tužna sam i danas zbog gubitka bebe,boli me i još uvijek ponekad zaplačem,ali sam na neki način sretna što je ipak bila dio mog života,što sam imala tu čast nositi je pod srcem,osjećati njeno kretanje u mom trbuhu...ipak mi je donijela ogromnu sreću otkad sam saznala da raste u meni...

[latika]

tayci draga zao mi je ...neznam sta da ti kazem da bi te utjesila ali evo zivot je takav u jednom trenutku si najsretnija osoba na svijetu i sve je ruzicasto a vec sutra sve se okrene naglavacke, i postajemo najtuznije... samo ti mogu reci bez obzira kako ti se sada cini sve tuzno doci ce opet sunce i izaci ce duga, mora se jednom opet okrenuti na bolje, svakom je pa ce i nama ako Bog da, samo treba vjerovati. A ti znas da sada imas i anđela koji ce se pobrinuti da mami i tati vrati srecu

[snelly85]

tayci jako mi je žao zbog tvog gubitka , Curke moje drage mislim da je došao taj dan,skupila sam snagu i probala.Nažalost nije upalilo od prve ali ipak sam sretna što sam se napokon odvažila I sad kad sam se napokon odlučila moralo se nekaj zakomplicirat i opet čekanje (umnjaci baš sad našli rast i moram vaditi sva 4 korijena), a znate kako to ide u našem zdravstvu(trebat će barem 6 mj da sve sredim).I opet sam na stand by.Ljuti me to kad nikada ne može biti kako si ja isplaniram.Tu je i moj mužić koji tek sad pokazuje koliko ga je svega strah,koliko je patio a nije pokazivao.Naime,on ne želi ništa dok ljeto ne prođe,kaže ima traume jer je uvjeren da je vrijeme krivo za to kaj se desilo,vručine i sl. Pokušavam ga utješit,ohrabrit ali ne ide.Kaže nije pravo vrijeme sad,izmšlja neke glupave razloge,a vidim da to radi iz straha, samo da odgađa.Ja se bojim da ću od tog čekanja prolupat i da će me opet uhvatit strah i neću se usudit probat,a vrijeme ide...Pomozite mi drage moje kako da ohrabrim mužića.Hvala Vam i oprostite na dugom postu.

[kisica]

Snelly - neznam što bi ti rekla, jer i mm na samu spomen toga, ode u neki svoj svijet. Neznam, daj mu do znanja da si spremna, i da želiš to, nekako mislim da je njega više strah radi tebe, nego radi sebe

[snelly85]

kisica u pravu si,to sam zaboravila napisat da mu je to glavna rečenica,"bojim se za tebe,srah me da se to ne ponovi".Koliko god glupo i bezosječajno zvučalo,sa jedne strane ga razumijem jer je i mene strah,ali ne za mene nego da se ne ponovi.Ne razumijem zašto ga je strah za mene,razumijem da je to normalno jer me voli i stalo mu je do mene.Ali zar mu ne bi trebalo biti lakše sad kad sam ja skupila snagu za dalje.Stalno ga uvjeravam da se ne treba bojat jer će sve biti u redu (barem se ja tako hrabrim),ali ne pomaže.da li da pričekam neko vrijeme i pustim ga dok skupi snage?ali bojim se da se to nikad neće dogodit jer mislim da on ne želi shvatit da je prirodno da nas je strah i da će nas uvijek biti zbog toga što smo preživjeli.Ne znam ni kako mu objasniti da se kad tad treba ohrabrit jer odugovlačenje po mom mišljenju ne smanjuje ni rizik ni strah.Nažalost uvijek će biti prisutan ali ipak se treba pokušat mislit pozitivno

[kisica]

Neznam, ja sam pisala prije par dana curama već. Prije 7 mj. sam imala spontani u skoro pa 14om tjednu. I mm i ja smo se jako veselili, isplanirali puno toga, i spoznaja da srce ne kuca pogodila nas je jako. Psihički me pokosila, a on je čovijek koji sve drži u sebi. Promjenio se jako, postao zatvoren, šutljiv. Mislila sam da ga ne dira, a onda smo dobili goste sa malom bebom, pozdravio je goste, pogledao bebu i ko furija otišao na posao sat vremena prije.
Ovaj mj. dogodilo se da sam počela krvariti, sukrvica, a trudna nisam, moja nemarna ginekologinja prvo što je rekla je da misli da je vanmaterična pa od tuda krvarenje. (Test negativan, na uzv nema ništa osim neke sjene na jajniku (za koju je ona zaključila da bi moglo biti to)), čisto bubanje jer se takva trudnoća ni ne vidi prije 5 tj. Ali kad sam ja to rekla njemu, probljedio je, mislim da ga je to pogodilo jako, i da zapravo nije doživio ništa što sam nakon toga rekla nego samo "vanmatrična trudnoća".
Možda je njega samo strah svega toga, strah da se ne ponovi, da tebi bude nešto, a možda i on psihički još nije prebolio gubitak i boji se pokušati ponovo.
Probaj mu onako par dana za redom natuknuti malo da misliš o tome, da bi voljela probati, malo utješiti ti njega.

[snelly85]

Curke moje,nije me bilo dugo ali vratila sam se da vam kažem da smo krenuli naprijed Radimo na mišiću već 2 mj ali ovaj mjesec baš onak intenzivno Nadamo se da ćemo se sa mora vratit u troje Držite mi fige. Pusam vas sve

[Patik_moj <3]

Snelly, super

Uvijek mi je drago cuti da se krenulo dalje! Sada samo moras dati jos detaljno izvjesce kako si uspjela nagovoriti svog muzica da opet krenete na to, mislim da ce mnogima ovdje biti od pomoci Salim se, ne moras, ali vidim da je to bila jedna od diskusija u prijasnjim postovima, pa eto, za sve one koje dodju tu potraziti info, da znaju kako Zelim ti da sto prije ugledas svoj plusic i da na proljece duge setnje uzivas uz jednu malu strucu u kolicima!Pusa i pisi kad bude +

[snelly85]

Snelly, super

Uvijek mi je drago cuti da se krenulo dalje! Sada samo moras dati jos detaljno izvjesce kako si uspjela nagovoriti svog muzica da opet krenete na to, mislim da ce mnogima ovdje biti od pomoci Salim se, ne moras, ali vidim da je to bila jedna od diskusija u prijasnjim postovima, pa eto, za sve one koje dodju tu potraziti info, da znaju kako Zelim ti da sto prije ugledas svoj plusic i da na proljece duge setnje uzivas uz jednu malu strucu u kolicima!Pusa i pisi kad bude +

Hm..kako sam nagovorila mužića?!Odlučila sam se na pristup kakav ste mi vi drage moje preporučile.Dakle,prestala sam otvoreno navaljivat,povremeno mu diskretno davala do znanja da želim bebicu.Npr. situacija,kolegica sa posla došla sa malenom u dučan i ja mu kažem kako je danas bila kod nas na poslu sa malenom i kako je beba preslatka blablabla I nakon nekog vremena shvatim da on sve više spominje bebače,kako su slatki,kako bi htio da imam veliku bušu sa malom mrvicom.I malo po malo je krenulo,a onda odjedanput njegova izjava:"ajmo napravit bebicu". Nitko sretniji od mene.Sad sam u stanju da ganjam ovulaciju I nadam se da ću uskoro pisat o + .Hvala na lijepim željama

[Patik_moj <3]

I malo po malo je krenulo,a onda odjedanput njegova izjava:"ajmo napravit bebicu".

To je pravi hombre!!

[snelly85]

Patik,baš si me nasmijala sa hombre .Pa za sad se nemrem žalit hehehe i mene je iznenadio

[snelly85]

Evo javljam se da se nažalost nismo vratili "u troje" sa mora.Moram priznat da sam se ovaj put baš jako razočarala .Sad me baš uhvatila neka depresija jer stvarno želim bebicu,a ne ide mi.Svi (i moj muž) mi govore da se opustim,da ne mislim toliko na to,da sam si stvorila presing bla,bla bla... Ali kako da ne mislim kad me svakodnevno nešto podsjeća na to,oko mene sve trudnice,ili svi objavljuju vesele vijest,na poslu malo pa malo netko trudan ili dođe u posjet sa bebicom.Meni se tad srce slama.Znam da ovo što ću reć je stvarno ružno i odvratno,nikad prije nisam tako razmišljala,ali barem tu mogu biti iskrena .Molim vas da me samo ne osuđujete.U zadnje vrijeme sam postala ljubomorna na tuđu sreću,idu mi na živce sve te trudne kolegice ili ljudi sa malim bebama oko mene.Jednostavno postanem jadna u njihovoj blizini,tada kada ih gledam stalno mi pada na pamet:zašto je ona trudna i sretna,a ja ne.Idu mi na živce kad mi krenu pričat one tipične trudničke priče (pogotovo kolegica sa posla,sad je na godišnjem),ja vrištim u sebi pusti me na miru,ne zanima me kako te grudi bole,kako ti se spava i koliko je velik plod.Sad je negdje trudna koliko sam bila i ja kad se dogodio onaj vražji missed...a mene jeza prolazi kad se sjetim da idući tjd ću morat radit sa njom.Ne da mi se slušat,ljubomorna sam i jadna.Oprostite na dugom postu ali zaista se osijećam jadno i tužno

[Patik_moj <3]

Draga snelly, niti mi niti netko drugi te ima pravo osudjivati zbog takvih osjecaja. Tek onaj tko je prosao ovo sve nek se javi i kaze da se ne smijemo tako osjecati, a oni koji imaju pravo uzivati u svojim bebama i pri tome ne znaju to cijeniti, nek zacepe gubice. Nikom ne trebas objasnjavati dugo kako se osjecas. I meni je samoj tako. Normalno je da se pitamo cime su drugi zasluzili srecu ili mi toliku nesrecu. Zasto druge majke na razmisle prije nego nesto kazu...ili kad telefoniram sa jednom osobom a ona tepa svom sinu na telefon,a ja sva jadna na drugoj strani bi najradije poklopila vezu. I onda da mi netko kaze da se nemam pravo osjecati ljubomorno...!!Nisam zbog djece ljubomorna, nego zbog ljudi koji mi sami namecu taj osjecaj. Jedna prijateljica koja je rodila dva mj.poslije mene me nikad ne bombardira za izjavama od svoje malene, ili danas se ovooliko kakala, ovoliko pojela, onoliko puta nasmijala...i njeno drustvo me ne smeta puno, ali kad dodju ti vanzemaljci pa pocnu, joj da vidis kako je narastao, kako je ovo ono, onda ludim...i pitam se pa zar ne moze razmisliti malo i shvatiti da nisam bas u stanju slusati takve price. Ali eto...nase je da se borimo sa takvim stvarima...Ako si hrabrija od mene, pokusaj reci da te to smeta, direktno ili indirektno. Shvatiti vjerojatno nikada nece zasto si takva, ali boli te briga, barem ce ti biti lakse odlaziti na posao i biti profesionalna u njemu. A to sto niste jos u troje, mogu se i ja samo drugima prikljuciti i reci, ako je sa zdravstvene strane sve ok, da je to samo trenutni pritisak koji bi vremenom trebao postati manji i kad se budes najmanje nadala, upalit ce. A do tada se oboruzaj pozitivnom energijom i budi zagrljena.

[snelly85]

Patik_ moj,nisam hrabrija od tebe i jednostavno nemam srca reći toj kolegici da zašut jer naravno da bi ja ispala ljubomorna glupača Ali ne razumijem zašto ima potrebu stalno samnom pričat o tome?! Ima i drugih kolegica koje su trudne ili imaju bebaće.Nekad si stvarno mislim da to radi namjerno...ili je jednostavno glupa i nepromišljena.Ali svatko tko ima dovoljno soli u glavi ne bi išao postavljat pitanja : " a kak si se ti osijećala kad si bila toliko i toliko trudna..."ko da mi namjerno stavlja sol na ranu.Najviše od svega me ubija ta činjenica da ona zna kaj je sve bilo,da zna koliko mi je teško i još uvijek je zbog toga,zna da pokušavam dobit bebu...ali nikakve koristi od toga. Danas sam baš sva jadna i koliko god se trudim nemrem se oraspoložit

[crvenkapica77]

boli jako boli i mene danas danas bi rodila svoju kcer
a suđeno mi nije bilo
jedna cura je rodila juce koja je samnom isto u dan bila trudna , ja sam ljubomorna jako , eto nisi jedina....
ljubomorna sam , ljuta, tuzna i mislim da imam pravo ....srce me boli

[Patik_moj <3]

snelly, ja bih rekla, oprostit ces mi, da je ta kolegica jedna jako glupa osoba. Ja bih joj samo rekla da nemam volju o tome razgovarati. Ako je toliko glupa, mozda ce ti i zamjeriti ali boli te briga..Mislim pitanja kako si se osjecala, pa ne mogu vjerovati. Dno dna!! Kako god ti zelis, ali ja bih to po kratkom postupku. Sjecam se treci dan poslije Patrickove smrti me nazvala jedna prijateljica i kuka kako je ona umorna, kako nemoze vise raditi zbog trudnoce,bla bla bla, a ja ne znam sto joj reci, daj sjasi vise ...tada sam presutjela, ali danas kad se sjetim toga, trgala bih si kosu sa glave. Ili kad netko pocne kukati u trudnoci zbog visokog tlaka kako se boji zbog bebe, a ovamo zdere sve slano, slatko, pa opet tako u krug. Oprosti, ali nikad nisam shvatala takve osobe. Kao fol bojis se za bebu, a sam joj stetis. Koze zenske! Kad sam u petom mjesecu prokrvarila, bila tri dana u bolnici i sa mnom bila jedna koja je bila dva mjeseca ispred mene, ljutila sestre kako je bila otresita, bezobrazna i non stop na terasu isla pusiti. Cigaretu za cigaretom...i onda samo kad pomislim da je ona rodila sina, a moj je umro.I onda se pitas sto je svrha zivota i naseg zivljenja. Oprosti maknula sam se sa teme, ali eto padose mi na pamet opet stvari koje vec odavno cuce u meni Ljubim te i drzi mi se.AKo pomaze pisi, mozda se javi jos netko sa kojom pametnom recenicom. Ja sam samo sigurna da u takvim situacijama ne smijes biti preblaga prema drugima i ne stedi ih.

@crvenkapica
Zao mi je Ne postoji nista cime te mogu utjesiti. Poznam tu bol...drzi mi se, bit ce lakse jednog dana. A do tada je na nama da prezivljavamo kako znamo i umijemo.

[snelly85]

crvenkapica,patik moj,stvarno mi pomaže ovdje pisati.Patik ne trebaš se isprićavat,ta osoba i je sebična i glupa,a ja još više jer gledam uvijek više druge nego sebe,da ne bi nekog povrijedila...a ko misli na mene?!Crvenkapica,normalno je da si i ljuta i tužna i žao mi je sve nas ovdje zbog toga.Nadam se da će nam sa vremenom postat lakše.A sad vrhunac dana,nazove me muž iz bolnice (nije mu ništa strašno),da je sinoć sanjao lijepi san (pričali smo sinoć o bebi,o tome kaj me muči...) i da se toliko smijao u snu da se probudio.Uglavnom,ja u snu držim sina koji se popiški po meni i šta sad reći,još me i on podsjeća na to.Meni uopće nije smiješan san jer bih dala pola života da mi se to dogodi.I nije mi jasno zakaj ja uvijek više sve primam k srcu nego drugi.On to ne doživljava kao ja,on je sretan kad netko od prijateljica ostane trudan,on se igra sa malom djecom...On jednostavno ne gleda na to kao ja,njega naši neuspjesi ne zabrinjavaju ko mene,ja sam kad dobim mengu danima u komi.Ali on za sve to kaže bit će kad bude,sve ima svoj tok.I tu je kraj njegovom zamaranju.Možda sam ja preosjetljiva nemam pojma...

[snelly85]

crvenkapica,patik moj,stvarno mi pomaže ovdje pisati.Patik ne trebaš se isprićavat,ta osoba i je sebična i glupa,a ja još više jer gledam uvijek više druge nego sebe,da ne bi nekog povrijedila...a ko misli na mene?!Crvenkapica,normalno je da si i ljuta i tužna i žao mi je sve nas ovdje zbog toga.Nadam se da će nam sa vremenom postat lakše.A sad vrhunac dana,nazove me muž iz bolnice (nije mu ništa strašno),da je sinoć sanjao lijepi san (pričali smo sinoć o bebi,o tome kaj me muči...) i da se toliko smijao u snu da se probudio.Uglavnom,ja u snu držim sina koji se popiški po meni i šta sad reći,još me i on podsjeća na to.Meni uopće nije smiješan san jer bih dala pola života da mi se to dogodi.I nije mi jasno zakaj ja uvijek više sve primam k srcu nego drugi.On to ne doživljava kao ja,on je sretan kad netko od prijateljica ostane trudan,on se igra sa malom djecom...On jednostavno ne gleda na to kao ja,njega naši neuspjesi ne zabrinjavaju ko mene,ja sam kad dobim mengu danima u komi.Ali on za sve to kaže bit će kad bude,sve ima svoj tok.I tu je kraj njegovom zamaranju.Možda sam ja preosjetljiva nemam pojma...

[Athana]

Doista, kako samo jako boli...umjesto da šetam gradom sa mojim malim Anđelom, ja sam se maloprije vratila sa groblja...otišla sam svom sinu, tražeći mir koji mi je danas neizmjerno potreban...kad bih samo nestala, da ne osjećam više, slomila me opet tuga! Bože, zašto moramo ovoliko patiti...zašto toliko tužnih majki, koje su s takvim nestrpljenjem čekale svoju dječicu, da ih zagrle...a sada osjećaju samo ovoliko prazninu...

Oprostite na ovom postu, ali trenutno je ovo jače od mene i znam da me vi ovdje razumijete...

[Beti3]

Razumijem. I tugu, i bol, ali i ljubomoru i zavist na sve one koji imaju bebu. Toliko je to ljudski.
Čak mi je bilo lakše kada sam čula da je još netko izgubio bebu. Sada mi je taj osjećaj neshvatljiv, ali friško nakon gubitka bio mi je normalan.

Godine donose olakšanje. Ali, ja ne mogu zaboraviti. A vjerujem da to ne može nijedna od nas. Promijeni nas gubitak.
No, život je samo jedan i sigurno ni jedna naša beba ne bi htjela da je mama vječno tužna. Oprostit će nam trenutke tuge, ali bit će sretniji ako nastavimo živjeti, voljeti tatu i buduću braću i sestre.

Drž'te se, bit će bolje.

[snelly85]

Athana,potpuno te razumijem,ne trebaš se ispričavat zbog svojih osijećaja.Tu smo da tiješimo jedni druge jer se svi ovdje razumijemo.Žao mi je da smo sve morale proći kroz tu bol,i što još uvijek prolazimo.Ja nemam kamo otić kad mi je teško...ponekad me iz čista mira slome sijećanja pa počnem sama od sebe računat koliko bi moja bebica sad imala mjeseci,zamišljam si kako ju vodim u šetnju...Još me na sve podsjećaju stvari koje sam od kume dobila na poklon,kolica koja stoje u garaži i mala benkica...nitko nije ni zamišljao da bi se tako moglo završit...ja tada nisam razmišljala još je prerano za kolica,benkice,oblekicu...bila sam sretna i ponosna,jedva sam čekala kada ću svoju ljubav prošetat u kolicima,obući benkicu i malene čarapice koje je mi je mama poklonila Iako se ne sijećam točno kada je trebao biti termin,negdje krajem 3. mjeseca,hvata me tuga i panika jer dolazi taj žalostan datum koji mi se urezao u sijećanje zauvijek.Bliži se gospa,dan kada već godinama odlazim na Mariju Bistricu.Sjetim se da je prošle godine i moja mrvica bila samnom,da sam se cijelo vrijeme molila da sve bude u redu pa da se vidimo dogodine.Ali ovaj put idem sama,nema moje mrvice...i ovaj put ću se pomoliti i zahvaliti što su mi dali snagu da izdržim,što sam imala prilike upoznat kako je to imati jedno malo srčeko ispod svoga,a za kraju ću zamolit da mi ove godine ponovo zakuca jedno malo srčeko...samo sa sretnijim završetkom

[snelly85]

I ja se nadam i želim napisat sretnu priču ali kad me baš nejde.Čak me počela hvatat paranoja da sam sama kriva za to što nikako da bebač dođe.Znaš onu :Treba pozitivno razmišljat pa će se pozitivne stvari i događat".Ali kako da razmišljam pozitivno kad nemogu protiv sebe...kad bi me mrvica bar htjela iznenaditi ali ni to nije moguće kad ne postoji trenutak ni sekunda da se ja njoj ne nadam

[Beti3]

Kolica i robica...već sam to pisala prije koju godinu. I kod mene su čekala i čekala...i dočekala. I mnogim curama koje su ovdje pisale tolike tužne priče, čekale su i dočekale sretnu priču.
Sigurna sam da će i svaka od vas uskoro napisati svoju sretnu priču.

[snelly85]

Beti3,rekla si točno što i ja osijećam.Ponekad me bude i strah i sram što mi je lakše kad čujem da je još netko izgubio bebicu.Ne da me veseli tuđa nesreća,ne daj Bože nikome,ali u tom trenutku razmišljam:"eto nisam jedina,ima još netko ko razumije moju bol,ipak nisam samo ja ta kojoj se dogodila nesreća...." I u tom trenutku me utješi činjenica da nisam ja jedini baksuz,da se i druge trudnoće nažalost tako završe.Iako svim curama u mojoj blizini su završile sretno,rođenjem djetešca.I tada nastupa ta prokleta zavist i ljubomora.Samo iz razloga što i JA TO ŽELIM

[winnerica]

Cure moje, nemam vam kaj pametnog za napisati, a da već nije izrečeno... Samo da izrazim potporu, i sama sam mama anđela. Sve vas grlim i ljubim, držite mi se i budite hrabre....

[Athana]

Snelly draga, znam kako sve podsjeća na to da je bebica trebala biti tu...sve te stvarčice oko nas...a njih nema Izbjegavam ulaziti u sobicu koju smo preuredili za našeg Ivana, a on u nju nikad nije stigao...krevetić, kolica, robica...još uvijek spakirana robica za njegov izlazak iz bolnice, a on nilkada neće doći...
Ipak, sretna sam jer sam barem 13 dana bila majka prekrasnog dječačića...a sada je ostala čast i privilegija biti majka malog Anđela... I vjerujem da će se naši mali Anđeli pobrinuti za nas, da nam vrate osmijeh na lice i da ispune prazninu koju su ostavili za sobom...

[snelly85]

Athana,jako mi je žao zbog tvog gubitka.Danas sam malo bolje volje,tužna sam ali ne kao prošlih dana i noći.I ja vjerujem da nas naši Anđelčiči gledaju sa neba čuvaju i sugurno ne žele da smo tužni.Ali tuga je ponekad jača od mene.Sada se nadam da će mi uskoro opet jedno srčeko vratit osmijeh na lice.Ali nekako me ipak strah da me i ta mrvica ne napusti.Ne znam kaj više pametno reći ni šta da mislim.Odlučila sam da se moram sbrat i krenut dalje pozitivno.Odlučila sam da kad mi bude teško da pomislim na malenu mrvu na nebuu i uvjerena sam da će ona čuvat i mene i svojeg brata ili seku pa da napokon i meni pokuca sreća na vrata.Svima vam šaljem zagrljaj i nadam se da ćemo sve uskoro gurati ta kolica