Doista, kako samo jako boli...umjesto da šetam gradom sa mojim malim Anđelom, ja sam se maloprije vratila sa groblja...otišla sam svom sinu, tražeći mir koji mi je danas neizmjerno potreban...kad bih samo nestala, da ne osjećam više, slomila me opet tuga! Bože, zašto moramo ovoliko patiti...zašto toliko tužnih majki, koje su s takvim nestrpljenjem čekale svoju dječicu, da ih zagrle...a sada osjećaju samo ovoliko prazninu...

Oprostite na ovom postu, ali trenutno je ovo jače od mene i znam da me vi ovdje razumijete...