Zdenka2 prvotno napisa
Ja sam u toj dobi zaboravljala sve: od majica, opreme za tjelesni, satova, instrumenata, kaputa, svega. Usprkos kaznama to nije bilo iskorjenjivo i bilo je gotovo svakodnevno. Kad sam jednom u školi zaboravila cipele i došla kući u papučama (u školu sam išla u Kršnjavoga, a stanovali smo kod Vukovarske) mama me je odvela psihologu. Tamo su mi ispitali inteligenciju i ostalo i ustanovili da sam ja itekako koncentrirana, ali na nešto sasvim drugo, na knjige i na stvari koje su mi se vrtile po glavi. Ta usredotočenost je bila tolika da u radnoj memoriji nije bilo mjesta za pamćenje trivijalnih stvari poput tenisica, cipela i školske torbe. Vjerujem da je slično i sa vašim klincima.