N. je jutarnji zlovoljko. Oduvijek. Zapravo, kad se god probudi, i iz popodnevnog spavanja, gotovo je uvijek nervozna i loše volje. Pomaže kad je se pusti da sama dođe k sebi i uključi se u dnevne tokove, ali taj luksuz si možemo priuštiti vikendom.
Preko tjedna, kad svi jurimo kojekuda, ne možemo baš čekati sat vremena da se odobrovolji.
Pritom se katastrofično ponaša prema nama, kao neki neurozni tinejdžer, a ako je zlovolja ne prođe na putu prema vrtiću, zna biti neugodna i prema djeci.
Međutim, ona kao da je toga svjesna pa svojim najboljim frendicama u vrtiću, koje obožava, zna reći vrlo odraslo 'pusti me malo, nisam dobre volje, uskoro ću biti pa ćemo se igrati'.

Inače je oduvijek bila zeznuti spavač, prošli smo agoniju s (ne)spavanjem, imali i 'pavor nocturnus' i svašta. Kao da joj taj prijelaz iz sna na javu predstavlja pravi organski problem, čini mi se da to nije stvar nekakve njene svjesne odluke već nešto na što ne može baš utjecati, ali svejedno nekako moramo stati tome na kraj, i zbog nje, i zbog nas.

Ima tko kakav savjet?