Ovakve i slične mailove odmah brišem i diže mi se kosa na glavi od njih, ali ja ovaj mail nisam shvatila ovako kako su neki napisali. Ne radi se tu o tome nemoj me dati u dom kad ostarim i brini se za mene kako god znaš i umiješ i ako će tvoj život patiti.
Ovdje se govori o samo malo strpljenja prema starijima i razumijevanja, jer istina je da mi mladi često ne razumijemo pa i ne možemo shvatiti kako su naši roditelji, bake ili dijedovi koji su nekada bili sasvim drugi ljudi, moćni, jaki i sposobni postali 'nesposobni'.
Ja sam dijete starijih roditelja, mama je imala 42, a tata 55 kad su me dobili pa ovaj mail gledam iz svojeg kuta. Moram priznati da sam ja bila zatečena kad su njihove sposobnosti počele slabjeti i nisam se uvijek baš najbolje snašla i nisam uvijek imala strpljenja. Tata je umro prošle godine u 86g nakon moždanog udara a mama danas ima 74g i početak demencije i moram prizbati da me ta njena bolest pokosila i snašla nespremnu. Naime ona je bila žena lavica, stijena, sposobna, žena ljubav, moja najbolja prijateljica i moj najveći oslonac u životu i kad je bolest počela pokazivati svoju ružnu stranu ja sam bila zatečena i znala sam i još sad znam poviknuti na nju kad me 10 puta pita jedno te isto, jednostavno zato što ne mogu vjerovati da je to ta osoba koja je nekada bila oličenje snage. I ovaj mail mi je, ne mogu reći otvorio oči, ali ukazao na neke moje greške.
A što se tiče pitanja dom ili život u obitelji, nemam dileme, dokle god budemo mogli mama će živjeti s nama, a kada bude trebala 24h njegu, kada briga oko nje počne utjecati na naš život u smislu egzistencije, psihičkog i fizičkog zdravlja, toga da svoje dijete ne mogu odvesti niti u šetnju i kada budem mislila da je dom bolja opcija, ići će u dom. Ona ionako već 15g govori da želi u dom, jer nikada nije željela nikome biti na teret, a bome niti ja ne želim jednoga dana biti na teret svojoj djeci, i ja i muž smo rekli kada ne budemo mogli odosmo u dom.