Citiraj Optimist prvotno napisa Vidi poruku
Mene je isto odgojila baka, vrtić sam "probala" i rekla da nije to za mene

Moji roditelji su također ispratili baku i djeda, koji su završili svoj životni krug bespomoćni i ovisni o tuđoj pomoći. Umrli su u dubokoj starosti, u svom domu među najvoljenijima. Ne mogu ni zamisliti da je u NAŠEM slučaju to bilo drugačije. Svi smo si međusobno davali i pomagali. Mojima nije bilo komocije, ali su bili ispunjeni i sad žive znajući da su učinili ispravnu stvar, jer su to mogli i htjeli.

Moja mama je velika pristalica doma, jer ne želi nikom biti "teret", tata baš i nema te afinitete
Mene je isto odgojila baka i najviše mi je drago što sam bila s njom u trenutku njezine smrti. Držala sam joj glavu u naručju i svijeću u ruci.
Ne bih voljela da teta umre negdje sama. Ne znam, ne bojim se smrti, ali mislim da je čovjeku u tom trenutku potreban još netko, netko tko će ga ispratiti. Ne mogu zamisliti da bude sama bez ikog svog.
Baš mi je i druga teta nedavno pričala kako je ujak umro kod nje iako nije ondje živio. Umro je pomiren s njom na mjestu gdje se osjećao dobrodošao i u tim najtežim trenucima.

Moja teta još uvijek pati što ne živi s nama, što nismo kupili veću kuću u kojoj bi ona imala sobicu. I znate što, do prije godinu dana pa možda i manje to mi je bilo neazmislivo. A sada, kada ju gledam tako smiješnu poput djeteta kako se igra i zeza s mojim djetetom (koja ju btw. obožava), uopće mi ne bi smetala (kada bi naravno imala svoju sobu i po mogućnosti svoj WC tek toliko da se ne mora dizati s wc-a kad Mašu potjera kakiti). I sada ju kupam kad dođe ovamo, perem joj veš, kuhanog uvijek ima za još jedno. Ne znam, baš mi je žao što je tako ispalo.