Nisam sve ni citala (kasnim danima s forumom pa mi se, priznajem, ne da, ali u kratkim crtama potpisujem inu.
Voljela bih da mi nikad ne padne nesto ovakvo na pamet kad/ako budem stara i nemocna, i ako cemo imati djecu. Stvarno im ne bih voljela biti teret. Gledam svoju mamu, koja doma izmedju ostalog ima i osamnaestogodisnjeg sina, kako se konstantno brine za svoje roditelje. Naravno da joj je tesko, a nazalost, uz njezine vlastite osjecaje, u principu se mora boriti s pritiskom sredine koja zapravo nalaze da je bas to sto radi jedino i ispravno rjesenje.
I onda ostaje moje pitanje - kad, zapravo, osoba ima pravo na vrijeme za sebe?