 |
|||
ajme apri, meni nekako sad tužno došlo
kako to bi trebala živjeti da mi najbolje prijateljice jedva poznaju djecu i ne mogu pričuvati djecu?
možda si pretjerala kod opisa il sam ja u nekakvom raspoloženju pa sam krivo shvatila, al to mi baš nekako tužno djeluje.
uopće ti ne treba biti
meni moje prijateljice skuhaju kad je frka
i stave rublje u sušilo
i bojaju mi kosu
i voze me noću ako se meni ne da
i svašta
ali mi ne čuvaju djecu
jer imaju i svoju
i naravno da mi znaju djecu, ali mali još nikako ne bi ostao ni sa jednom od njih
jer druženja nisu na dnevnoj bazi
ni na tjednoj
pa evo mi smo se zbližili s par obitelji u zgradi koji bi nam pričuvali djecu u hitnim slučajevima (vrijedi i obratno). i mislim da je to pametno, jer evo sad dok mi mm-a nema, a jedno od njih treba na hitnu, drugo dijete imam kome ostaviti da ga pričuva.
bolesti, doktori, kazališta, šetnje, dovoženja/odvoženja u i iz vrtića ... sve je to na nama. baka uskače ako je zdravlje služi kod faza oporavka od bolesti (obično ih ostavimo koji tjedan dulje kod kuće).
kod bolesti se sami snalazimo: rad u smjenama, slobodni dani, bolovanja, ... svašta kombiniramo.
Ja očekujem da mi pomognu kad mi treba.
Ne očekujem da ih čuvaju da bih otišla na kavu, mada ako mogu i nemaju nista protiv i to rade.
Da oni to ne žele ili ne mogu, moja bi očekivanja bila drugačija.
Mislim da ipak nije tako s tetama u vrtiću. Ta teta ima radno vrijeme i ne odlazi s posla ranije, sigurno! Čuva dvoje ili desetero djece. Smatra se da je nakon 8 sati djetetu ipak previše boraviti izvan kuće pa ako ima netko iz obitelji, rodbine, naravno da je bolje za dijete. Ja to tako gledam. Naravno da ako roditelji rade, a nema nitko drugi, dijete ostaje u vrtiću na sigurnom. Moje mišljenje..
Referiraš se na moj post? (Ili na ono ranije s čistačicom?) Nisam ništa o tetama govorila, nego da sam ja jadna jer je moj poslije 2h sam, zadnji i jedini.
ma bezveze je razglabat o svakom pojedinom slucaju,i nije mi to bila namjera, a bome i o poimanju prijateljstava. ali u mom svemiru je prijateljica i netko koga sam upoznala prije godinu ili dvije, ili tri pa smo se više puta druzile zbog djece, ili doma ili vani. jer blizu stanujemo ili nam se djeca vole druzit, ili mi. i ne vidim zasto je tako cudno da mi tako neka 'prijateljica' pričuva dijete poslije vrtica ili u krajnjem slučaju barem ostane zajedno s njim cubiti pred vrticem 10 min dok ja ne dodem. ne mislim da sam njoj rodila djecu zbog toga.
al to sve nebitno, jer samo sam htjela reci da nema veze veliki grad/malo selo. znam za slucajeve i u manjim mjestima gdje se ljudi ne mogu oslonit na pomoc prijatelja/susjeda, al to je malo i do tih ljudi i njihove druzeljubivosti i simpaticnosti, odnosno nedostatka istih, kad moram bit tako izravna. a posto znam da apricot nije takva, nego bas suprotno, onda je po meni uzrok jedino tehnicke prirode.
u principu se slazem s krumpiric, i sve to divno i krasno zvuci, ali tema je zbog sporadicnih odlazaka ne svakodnevnih. ko zna da nece moc nikad doc po djecu angazira nekog za stalno, ili baku ako ima ili bebisitericu. ali za uletat tu i tamo je puno teze naci nekog ko nije rodbina ili prijatelj/susjed, jer čuvalica na sat koja povremenao uleta obicno uleta i drugima ili ima i druge obaveze pa nije uvijek sigurno da ce moci bas tada kad nama treba. zato ja imam dvije zene koje mi povremeno ulijecu, jer ne moze uvijek ta jedna, a nekad ni obje. pa onda pitam te frendice ako mogu. i da, i one imaju svoju djecu, u tome i je poanta.
uopće nije čudno, dapače.meda prvotno napisa
i ne vidim zasto je tako cudno da mi tako neka 'prijateljica' pričuva dijete poslije vrtica ili u krajnjem slučaju barem ostane zajedno s njim cubiti pred vrticem 10 min dok ja ne dodem. ne mislim da sam njoj rodila djecu zbog toga.
uliječu mame iz škole za tih deset minuta.
ali ih ne dovoze kući. jer smo daleko.
a u ovome kvartu još (osim puntice) nisam upoznala nekoga kome bih ovcu povjerila, a kamoli dijete.
opet issue, ali tako je.
puntice, potvrdi.
Vrtić mi je udaljen 28 km od mjesta gdje živim (bliže mi je poslu, ali i do posla imam još cca 5 km).
Naselje u koje smo se doselili kao padobranci, roditelji su koji ili rade kao i mi, ili imaju više djece (na ovo više mislim više od troje) i ne stižu nešto drugo.
Uostalom, na jednoj temi sam pisala o nepodobštinama koju ta djeca rade, pa ne da im ne bi djecu povjerila, nego nisam baš sigurna ni kad se igraju zajedno na livadi, a ja ih kao čuvam....
To su djeca koja su prepuštena sebi i ulici (čast izuzecima, ali to je ova druga kategorija sa više djece)
Djeca koja idu u naš vrtić iz cijelog su područja ZG, tako da nisu ni oni baš blizu vrtića.
Proveli bi uz standardnih 30-45 min u jednom smjeru do/iz vrtića, ukupno 1-1,5 sati, još barem dodatnih 40 min u autu.
Mojih je dvoje, svi prijatelji iz vrtića također imaju po dvoje ili više....sjedalice, prijevoz, organizacija....nemoguća misija.
I na komentar da nekima nije bitna sigurnost u sjedalicama, imam samo jedan komentar_ MENI JE BITNA!
Ne bih nikada povjerila djete nekome da sjedne u auto tko ima stav - ma jednom bez sjedalice neće im biti ništa.
Ali da gori, sigurno bi neki od vrtićkih prijatelja našli rješenje....ili bismo mi našli neko rješenje.
Moram priznati da moj poslodavac ima neku mjeru razumjevanja. Zna da imam djecu u vrtiću i da često sama budem s njima, zna da moram najkasnije u 16:30-16:45 izaći iz firme. I nikada ne postavlja nikakve obveze niti sastanke u nekoj kasnijoj fazi radnog dana. Ili ako jesu, traži od mene kompletnu pripremu i upute. Isto tako neka putovanja ili sastanke dogovaramo danim unaprijed, tako da se mogu ili koordinirati sa MMom, a a ko je i on spriječen, bake mora doputovati. Da se ne bi pomislilo, blago tebi - imaš dobrog poslodavca, ovo je status kojeg sam teško i krvavo izborila. Radeći ponekad i vikendima i noćima, ali stekla sam povjerenje da ću svaki zadatak uspješno i na vrijeme obaviti ili ga pripremiti na način da kolege bez problema mogu zavriti ili raditi svoj posao.
Posljednje uređivanje od AndrejaMa : 06.10.2011. at 09:58
Možda bi trebali vrtići imati nekoliko sjedalica za "hitne" slučajeve, kada netko mora skupiti nečiju djecu?
Htjedoh reći, lakše je organizirati se ako unaprijed znaš da imaš neku obavezu. Taka stvarno zamoliš nekog, organiziraš se, prebaciš sjedalice i sl.
Puno je teže kada ti obveza uskoči usred radnog dana.
apri, dopeljaj klince k meni na posao kad ti zatreba čuvanje u kvartu :grin:
Pratim temu od početka, ništa ne pišem, jer po tom pitanju osjećam preveliku gorčinu.
No, moram izraziti žaljenje sto se Apri i Puntica ne osjećaju dobro u mom bivšem kvartu.
Živjela sam tamo do šeste godine i svi smo bili super povezani, klinci ručali/spavali jedni kod drugih.
Prestrasno je kako se sve promijenilo.
Ovo o čemu Apri priča skroz razumijem. Jako je zapravo rijetko da ljudi dođu nakon posla/škole/vrtića doma pa sjednu i divane do spavanja. Evo da je meni netko poznat pozvonio ovaj tjedan popodne i zamolio da pričuvam dijete, drage bih mu volje to napravila ukoliko bi to dijete bilo raspoloženo sa mnom ići pješke (nabrajam redom po danima ovog tjedna ) : kod pedijatra po uputnicu, na plesni trening, s mlađom na kontrolu kod zubara, stariju na ples pa trk s mlađom u vrtić na roditeljski, u šk. amb.na cijepljenje.
šta ti nemaš baku?
stvarno sramota!šta ti nemaš baku?
AdioMare, imamo samo jednu koja čuva - djeda.
Posljednje uređivanje od čokolada : 06.10.2011. at 11:47
Tja, tako je to... Mi imamo eventualno slobodno jedno popodne tjedno (ranije je bilo i manje, ne zbog dodatnih aktivnosti nakon vrtića, nego zbog logopeda, fizijatra i srodnih stvari) pa rijetko kad udomim susjedovu djecu. Dođu ponekad k meni sad na kavu (srednjoškolci) ako zaborave ključ od stana, a mi njima pripazimo eventualno pesa i to rijetko. U 3 godine susjede srednjoškolke su čuvale moje dečke 2 puta kad smo mm i ja zajedno nekamo išli u večernjim satima. Jednostavno, svatko ima svoje obveze i svoj tempo.
Moji klinci povremeno pozvone jednoj starijoj susjedi koja je uglavnom doma ako ne uspiju otključati zeznutu bravu na vratima i to je to.
Susjedski odnosi više mi se svode na razmjenu stvari (dajemo i dobivamo) nego na razmjenu usluga. Kad imamo slobodnog vremena, obično jurimo bakama (kojima treba pomoć) pa sa susjedima ne stignemo popiti ni kavu češće od jednom-dvaput godišnje.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 06.10.2011. at 11:19
Uff, zaboravih najvažnije: Dok su bili u vrtiću (sve skupa 5 godina stariji i 6 godina mlađi) moju djecu nikad nitko nije pokupio osim mm-a i mene. Deda i bake nisu blizu, ujo također, a susjedi nisu bili doma u vrijeme kad je trebalo. Imali smo rezervne tete čuvalice za to. Koštalo je, nismo bili presretni, ali moralo se... Srećom, prošlo je. Sad se djeca već pomalo sama servisiraju i ja sam dobrim dijelom odahnula. A baka nas u subotu čeka (u planu čišćenje njezinog stana, naš je na redu u nedjelju, ako stignemo...)
I sad bih ja opet pitala: da li vam ima smisla takav ubrzani život?
Bila sam otvorila tu temu negdje jednom na filozofskom, pa nekolicini ljudi nije bilo jasno o kakvoj užurbanosti govorim.
Eto takvoj, večina nas ima cijeli tjedan isplaniran s kompletnim obavezama nakon posla.
Meni je to koma - puno.
Nisam sretna s takvim načinom života.
Prvo posao do 17, a dalje tempo 100 na sat do spavanja.
Na sreću, trenutno je moj život organiziran drugačije (govorim o radnom vremenu), ali MM - ov nije i to opet ne štima, opet nismo svi zajedno.
I dijete je još malo pa nema nekih obaveza. Sad smo uveli ponedjeljkom i petkom sport, ali na sreću u školi preko ceste, tako da nemamo gubitka vremena.
Dva dana za redom se poklopilo da smo se nakon ručka u 16.30 pokupili iz kuće (dijete i ja), uzeli vodu i banane, pokupili susjedu s djetetom i šetali, klafrali, družili se do 20.30. Meni je to život kakav bih htjela. Ok, ne svaki dan, ali da su takvi dani svaki tjedan a ne kad se poklope sve moguće sile i planete.
Malo je izvan teme, može se prebaciti i na drugu temu, ali stvarno me zanima da li ste sretne takvim tempom života, da li mislite da ima mjesta promjenama, da li su vam potrebne promjene?
Možete me i zanemariti.
Anemona, kad sam imala jedno malo dijete čudila sam se prijateljima koji su oko dvoje veće djece imali angažirane dva para baka/deda.
Dovoljan poremećaj mirne svakodnevnice ti je situacija da imaš dijete koje zahtijeva nekakvu redovitu terapiju, pa napr. dvaput tjedno hodaš na neznam...inhalacije, kojekakva logopedska, fizička ili psihička vježbanja ili sl. koja se nalaze na drugom kraju Zagreba, pa ti je to već CIJELO popodne. Nije baš sve crno-bijelo. A imam muža s normalnim, sebe s "prosvjetnim" radnim vremenom, te školu, vrtić i dječju aktivnost jako blizu kuće.
čokolada, nisi me shvatila, ne osporavam ja potrebitost i svrhu popodnevnih obaveza, nego pitam kako to izdržite da ne poludite? Da li vam dođe da pucate po šavovima?
Pa naravno da pucamo po šavovima - ali što se može.
Ne znam, ja se cijelo vrijem pitam da li se ipak nešto može.
Koji je optimum između nekakvih slobodnih aktivnosti (medicinske potrebe su isključene)?
Možda bi bilo bolje da se prestanem pitati gluposti, ne bi mi štitnjača nastradala.
Kad pročitam ovakvih par postova - jurimo od jutra do mraka, ne šljivi nas baka, prijatelji isto jure i nemamo vremena za ništa, poslodavac ispituje gluposti,... mene stvarno počne štitnjača gušiti.
Kaj nam je to borba dala: odgovornost prema radnom vremenu i poslu? Ja imam 2 djece, i ako trebam izostati s posla onda to i odradim i nastojim da kolege nikad nemoraju odrađivati moj posao. I nastojim to izostajanje svesti na najmanju mogucu mjeru.Poslodavci su takvi, njima je bitno da si ti na poslu od do, čak ih ni ne zanima jel tvoj posao odrađen ili nije, ali kao je radno vrijeme od tada do tada, očekuju da budeš tamo. Isto i kolege, koliko god te voljeli, bili dobri s tobom, dijelili sve, nakon nekog vremena će početi jamrati i prigovarati ako se bude izostajalo zbog djece sad 15 minuta, sutra 20, pa bolovanje...Sve je to žalosno, ali tako je, živimo u kapitalizmu, to je nama naša borba dala.
Odgovornost prema radnom vremenu i poslu je postojala oduvijek kod onih ljudi koji su odgovorni. Kod drugih koji nisu ne postoji ni danas. Samo sam htjela reći, a to znam iz iskustva mojih roditelja i drugih starijih ljudi s kojima sam razgovarala da je prije bilo puno više kolegijalnosti, jedni su drugima pomagali i uskakali kad je trebalo i nisu to smatrali iskorištavanjem, posao se odradio, a ljudi su ove životne situacije uspjeli rješavati. A danas ima divnih kolega, ali bome ima i onih koje baš briga za tvoje probleme i čim izostaneš zbog bolesti djeteta počnu prigovarati da oni moraju odrađivati tvoj posao.I isto kao i ti nastojim da nikada kolege ne moraju odrađivati moj posao, ako nije nužno, izostajem samo onda ako zaista moram, a imam troje djece. Ne znam što sam to tako krivo rekla, opće poznata stvar je da kapitalizam kao sustav nije baš strašno human.
Anemona, mislim da bi trebala sasvim nova tema za ono tvoje pitanje
ali ukratko, ne nisam zadovoljna
a pogotovo nije zadovoljan MM, koji je (zbog mog trenutnog radnog vremena) 3 dana u tjednu sam popodne s klincima, a njegova plaća je na proviziju i tako gubimo jako puno
Hajde, otvorite tu novu temu!Anemona, mislim da bi trebala sasvim nova tema za ono tvoje pitanje
ali ukratko, ne nisam zadovoljna
a pogotovo nije zadovoljan MM, koji je (zbog mog trenutnog radnog vremena) 3 dana u tjednu sam popodne s klincima, a njegova plaća je na proviziju i tako gubimo jako puno
I ja mislim da imamo premalo vremena, a djeca nam rastu u takvom okruženju da misle da je to normalno.
Kaže moj sin (5. osnovne): danas imam osam sati, a sutra samo šest (uklopilo im je izbornu nastavu uz redovnu, zbog đaka putnika, pa ima jadan skoro pa radno vrijeme). To je ono što mene žalosti. Dijete ne zna za drugo...
anemona razumijem te o čemu govoriš. ja sam si na sreću posložila život tako da sam izbjegla sve ovo o čemu ti govoriš, no da sam svojedobno odabrala drugačiji put upravo bih sada i ja tako živila.
veliku ulogu zapravo igra preseljenje iz rodnog grada, gdje je ostatak obitelji i to naručito u velikom užurbanom gradu. zato je meni osijek baš po mjeri što se toga tiče, a tu mi je kompletna moja i muževa obitelj i hvala bogu ima nas sedmero komada djece plus 2 bake, 1 deda i još sestrične. nadalje, sve te silne dječje aktivnosti. ja sam možda blesava, ali moje dijete neide na nikakvu aktivnost. možda će jedino ići u vrtiću na nekakvu likovnu grupu, ali će izgleda otpasti jer ću ga ipak staviti da spava poslijepodne u drugoj grupi. ne znam koliko su djeci sve te aktivnosti potrebne i hoće li dijete nešto propustiti ako s njima počne tek u školi.
ponekad imam periode tog rada od jutra do mraka, a imala sam jedno vrijeme takav život i na svu sreću nakon nekog vremena opet dođe do smirivanja tempa i to mi baš godi. na žalost, u današnjem društvu smo primorani na takav tempo, ali meni je drago da ne moram tako živjeti stalno. fućkaš i novce i karijeru ako nemaš privatni život. jedino što se danas očito radi o golom preživljavanju, a ne o nekakvom ganjanju karijere.
nena-jabuka glede tvog oglasa, ako se preseliš u osijek ja ću ti rado pokupiti djecu iz vrtića....kad radim jutarnju
Ja ne pucam po šavovima jer tako živim cijeli život, uvijek sve uduplo od 1. osnovne, i volim muving. MM je drugi tip, on bi sve polako, život u manjem gradu, bez obaveza osim eventualno muvanja po vlastitom vrtu...ali ne možeš imati sve
Pa da, u pravu je čokolada, ja pucam zapravo zato što sam lijena i neorganizirana, i nisam navikla imati puno obaveza.
Idealno bi bilo kad bi u svakom kutku naše države bilo posla za plaću od koje možeš normalno živjeti, pa bi se i postigla mobilnost obitelji - napr. želim živjeti u Lici, naći ćemo i muž i ja neki posao u ili blizu struke, od tog ćemo moći iznajmiti kućicu ili dići kredit za nju, škola i doktor će naravno postojati, i ...eto ti mirnog života.
mi selimo u Liku, čim se riješimo kredita
nije da želim burst your bubble, ali taman će ti djeca biti za srednju školu ili za faks, pa ćeš opet gledati kako do Zg...mi selimo u Liku, čim se riješimo kredita
Hm, da.
Meni je stvarno tamo predivno i mogu se zamisliti da tamo živim.
U mirovini.
mi imamo baku cijeli dan: cuva manje dijete
i koliko god mi je tesko ona 3 sata kad sam ja s njom (navece) toliko mi je lijepo sjesti za stol za topao rucak, biti s djecom dok ona opere sudje...
neprocjenjivo
tesko al neprocjenjivo
Anemona, potpuno te razumijem, sve to o čemu govoriš, i podržavam, ja sam miran, duhovni tip
dorothea, nemoj mi stavljati sol na ranu, sad mi se ti nudiš iz Osijeka, još napiši- razumna, dobra, poštena katolkinja (poželjno, ali nije uvjet), voli djecu, antialkoholičarka (osim za rođendane
), nije avanturistica ...
...sve pet, prihvaćam, ali imam takvih po Hrvatskoj, i rodbinu koja bi uskakala da nije 400 km daleko, no trebam Zagreb, Zagreb- zapad, .
Ah, bit će to novost u svijetu seekinga kad ja objavim oglas da tražim frendicu s karakteristikama mojih već postojećih frendica, samo uz uvjet da živi geografski u mojoj blizini
mi imamo obje bake ali moja mama je recimo baka 100%raspoloživa za bilo što treba od rođenja pa do dana današnjeg a svekrva hoće ali sa sto moljenja i najavljivanja unaprijed ... nažalost nijednog didu nemamo
Samo da se prikljucim ekipi BB (bez bake), nase su obje udaljene 400 km.
Nena-Jabuka nabaci koje ti karakteristike trebaju, ja sam Zagreb Zapad, bez baka i sa prijateljicama koje viđam vikendom ako i tada
joj , davorkicaSamo da se prikljucim ekipi BB (bez bake), nase su obje udaljene 400 km.
Nena-Jabuka nabaci koje ti karakteristike trebaju, ja sam Zagreb Zapad, bez baka i sa prijateljicama koje viđam vikendom ako i tada
inače bih trebala biti torcida (po rođenju), ali ovo tvoje BB mi se sviđa ...
A šta da ti kažem za poželjne prijateljice, da ne bi ispalo da sam izbirljiva, navest ću stvarne karakteristike onih mojih, već postojećih , ali udaljenih, dakle, one su žene, majke, dob 35-40 (može koja godina dolje-gore, da sad ne diskriminiram, no ja opisujem ove postojeće).
Potrebna određena razina inteligencije, obavezan smisao za humorom i potreba za povremenim dernekom, izrazita dobronamjernost, nema kvarnosti u duši ni trunke, dakle, zloćkice, ogovarače, licemjerstvo - no,no. Narodnjaci isključeni. Nekakva rock, punk povijest poželjna, no nije uvjet (ima nas raznih). Isključene žene-meduze tj. one što ti vole zlobno spustiti, da te je strah šta ćeš progovoriti.
Poželjne teme -cerekanje o svemu i svačemu, dakle, nema depresive, one iskonske mislim, u smislu ispijača tuđe energije.
Idu, normaln,o povjerljive priče i o problemima, priče o djeci, muževima, tu i tamo kužinavanju, ali više o odgoju, međuljudskim odnosima, filozofske, vjerske, duhovne teme svih vrsta i dezena, kuda ide ovaj svijet, čemu sve to i ovo i ono također su više nego dobrodošle (to kad je ozbiljni dio). Nema priča o štiklama, šminkanju, frizurama i ostalom, to obavljamo u trku, ali bez nekog interesa.
Nema priča o selebovima, osim u ruganciji dvaput godišnje, ono, bože debila, i tak.
Ma trkeljam bezveze i skroz OT, ali ovo me inspiriralo na sasvim drugu temu koja mi često pada na um, a to je kako imamo dugogodišnje prijatelje, desetljećima, sve stečeno u mladosti, a novih, u koje stvarno imamo povjerenja, malo ili nimalo.
Nena, tako je to, od Torcide do BB...joj , davorkica
inače bih trebala biti torcida (po rođenju), ali ovo tvoje BB mi se sviđa ...
A šta da ti kažem za poželjne prijateljice, da ne bi ispalo da sam izbirljiva, navest ću stvarne karakteristike onih mojih, već postojećih , ali udaljenih, dakle, one su žene, majke, dob 35-40 (može koja godina dolje-gore, da sad ne diskriminiram, no ja opisujem ove postojeće).
Potrebna određena razina inteligencije, obavezan smisao za humorom i potreba za povremenim dernekom, izrazita dobronamjernost, nema kvarnosti u duši ni trunke, dakle, zloćkice, ogovarače, licemjerstvo - no,no. Narodnjaci isključeni. Nekakva rock, punk povijest poželjna, no nije uvjet (ima nas raznih). Isključene žene-meduze tj. one što ti vole zlobno spustiti, da te je strah šta ćeš progovoriti.
Poželjne teme -cerekanje o svemu i svačemu, dakle, nema depresive, one iskonske mislim, u smislu ispijača tuđe energije.
Idu, normaln,o povjerljive priče i o problemima, priče o djeci, muževima, tu i tamo kužinavanju, ali više o odgoju, međuljudskim odnosima, filozofske, vjerske, duhovne teme svih vrsta i dezena, kuda ide ovaj svijet, čemu sve to i ovo i ono također su više nego dobrodošle (to kad je ozbiljni dio). Nema priča o štiklama, šminkanju, frizurama i ostalom, to obavljamo u trku, ali bez nekog interesa.
Nema priča o selebovima, osim u ruganciji dvaput godišnje, ono, bože debila, i tak.
Ma trkeljam bezveze i skroz OT, ali ovo me inspiriralo na sasvim drugu temu koja mi često pada na um, a to je kako imamo dugogodišnje prijatelje, desetljećima, sve stečeno u mladosti, a novih, u koje stvarno imamo povjerenja, malo ili nimalo.
Eto, mozemo se pocet druzit s obzirom da se moje prijateljice (pa tako i ja) poprilicno podudaraju sa ovim sto si navela
Beti3, nesto mi zvoni u glavi da je taj projekt Rent-a-baka negdi (u Hrvatskoj) i bio pokrenut.
Ovo je sve bilo OT, sorry!
moze, samo se još preseli u GajniceNena, tako je to, od Torcide do BB...
Eto, mozemo se pocet druzit s obzirom da se moje prijateljice (pa tako i ja) poprilicno podudaraju sa ovim sto si navela
!
Nena, pročitala sam karakteristike koje tražiš ... što nismo bliže u kilometrima, ali u mislima, duhovno, jesmo, po svemu sudeći, vrlo, vrlo blizu. Ovaj tvoj opis me vratio u neke lipe momente ...joj , davorkica
inače bih trebala biti torcida (po rođenju), ali ovo tvoje BB mi se sviđa ...
A šta da ti kažem za poželjne prijateljice, da ne bi ispalo da sam izbirljiva, navest ću stvarne karakteristike onih mojih, već postojećih , ali udaljenih, dakle, one su žene, majke, dob 35-40 (može koja godina dolje-gore, da sad ne diskriminiram, no ja opisujem ove postojeće).
Potrebna određena razina inteligencije, obavezan smisao za humorom i potreba za povremenim dernekom, izrazita dobronamjernost, nema kvarnosti u duši ni trunke, dakle, zloćkice, ogovarače, licemjerstvo - no,no. Narodnjaci isključeni. Nekakva rock, punk povijest poželjna, no nije uvjet (ima nas raznih). Isključene žene-meduze tj. one što ti vole zlobno spustiti, da te je strah šta ćeš progovoriti.
Poželjne teme -cerekanje o svemu i svačemu, dakle, nema depresive, one iskonske mislim, u smislu ispijača tuđe energije.
Idu, normaln,o povjerljive priče i o problemima, priče o djeci, muževima, tu i tamo kužinavanju, ali više o odgoju, međuljudskim odnosima, filozofske, vjerske, duhovne teme svih vrsta i dezena, kuda ide ovaj svijet, čemu sve to i ovo i ono također su više nego dobrodošle (to kad je ozbiljni dio). Nema priča o štiklama, šminkanju, frizurama i ostalom, to obavljamo u trku, ali bez nekog interesa.
Nema priča o selebovima, osim u ruganciji dvaput godišnje, ono, bože debila, i tak.
Ma trkeljam bezveze i skroz OT, ali ovo me inspiriralo na sasvim drugu temu koja mi često pada na um, a to je kako imamo dugogodišnje prijatelje, desetljećima, sve stečeno u mladosti, a novih, u koje stvarno imamo povjerenja, malo ili nimalo.
Ova rasprava je, uviđam, u svim smjerovima.
Razumijem i anu.m i anemonu, i doroteju i eris i sve vas koje ne nabrojih.
Živimo svoj obiteljski život kako najbolje znamo i umijemo - s bakama ili bez njih.
Lijepo je imati pomoć, ali onu koja ne stavlja omču oko vrata (pritom mislim na "moranje" s jedne ili druge strane).
Danas poslodavac želi da je zaposlenik fokusiran na posao 200%, jer je 100% malo. Važno mu je da ovaj ne izostaje s posla, da nema bolovanja, da je stalno raspoloživ, pa i na mobitelu 24h! Show must go on! Tako je na svim razinama i u svim strukturama.
Jesu li djeca privilegirana ili nisu s bakam ili bez njih - to može biti posebna tema.
Razumjela sam Aninu frustraciju u početnoj poruci kojom je i otvorila temu.
Kad se sve zbroji i oduzme, pomnoži i podijeli - na kraju radnog dana žudiš za mirom.
I da smo doma svi na broju, he, he.
Eh, Marna
A ovo s poslodavcima, uf, kod nas se točno zna da ako vidiš na mobu broj s posla ima da se javiš, orilo, gorilo, inače kasnije gadna istraga, trebali te, a ti odbio poslušnost.
Ček, koja je ovo tema, baka ili tempo?
Nena, čini mi se da ga dođe na isto.
Bile bake ili tempo, koja god tema, sve se svodi na trčanje, odanost poslodavcu, kolektivnoj etici unutar tvrtke i bla, bla, a nas mame tko za išta pita - radi - muči - plati.
Ma, nije sve tako crno, draga moja, ali valja biti realan.
Odavno sam skinule one ružičaste naočale - ali nisam ušutkala pjev djeteta u sebi - onu radost i bezazlenost, koju mnogi brkaju s neozbiljnošću, naivnošću, ludošću ...
Da si bar bliže, jer i meni se čini da sam katkad otok u ovom silnom moru.
Nena, šmrc, šmrc - ma dobro, nije Zg daleko, popit ćemo kavu na Jelačiću, barem.
Eto, pozivam se, baš sam skromna.
A mene ova tema inspirirala na Rent-a-baka servis. Vidim da bake trebaju skoro svima, a baš ih i nema. Tko zna bi li to moglo poslovati. Možda bi moglo na principu trampe. Rent-a baka uskoči kad treba u vrtić, a mama kad treba u veliku kupovinu baki. Ili tako nekako.
ja sam se odrekla štitnjače i želuca za napredni radnički pokret
ja sam se odrekla štitnjače i želuca za napredni radnički pokret
Neno, prodaj tu kućerinu, pronađem ti kod nas kakvu želiš za te novce, bum ti ja djecu čuvala.
Zamilsli oglas- prodajem stan u kući, uz malu napomenu -u prizemlju je svekrva (ne baka iz one priče BB, nego nešto saaaasvim drugovačije).
No,nije to bitno, lijepo je tu meni što se tiče kuće i okoliša, u prirodi smo, malo iznad grada, nego ta jurnjava s posla, na posao i ubacivanje svega i svačega u to između...pojede dan, tjedan, ko oni gremlini.
Evo me trenutno na bolovanju, neka probavna viroza vlada tu po kvartu, dvoje mlađih je zakačila, a meni super, djeca bolesna, neš' ti, malo povraćanja i proljeva, ništa strašno, oni sretni- mama doma, imamo je cijeli dan na raspolaganju
Anemona, i ja ponekad pomislim tako kako ti pišeš...
Ali, ipak je to zato što ti je dijete još malo.
Doduše, ne znam kakve mogućnosti pruža tvoje mjesto...
Nekako mislim kako su prije mala mjesta pružala iste mogućnosti kao i veliki gradovi i još su sve te meogućnosti bile na 5 minuta od kuće.
Moje sestrične su živjele u Brezi... malenom mjestašcu pored Sarajeva.
Izvan škole učile po dva strana jezika, obje završile i glazbenu školu... I nikad jurnjave, sve u 200 metara zračne linije od kuće.
A mi se danas polomismo.
Sve je daleko, sve zahtijeva i vremenaski i financijski angažman.
Jest, može se djetetu sve i uskratiti; niti mora ići na sport, niti u glazbenu, niti na jezik...
Ali ja mislim da bi mi živci puno prije otišli da me netko stavi da sat vremena sjedim u kafiću, nego ovako što razvažam.
Kako čokolada reče, to je moj život; on gazi mene, ali i ja njega.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom