Imate li bake?

[Nena-Jabuka]

A ostatak vremena sam više ljuta i frustrirana, baš zbog toga što mi "nemamo" baku (a ne zato što bi me to neko pitao, ili ne, iako sam nakon ove teme sad ljuta i zbog toga ). I to što mi je dijete u jaslicama u 14h (da, u 14h!) zadnje i jedino ostaje do pola 4, samo s tetom.

Uh, svašta sam još htjela nadrobiti, zbog čega sam jadna jer nemamo "full baka servis", i nikoga drugoga tko bi nas ponekad zamijenio... ali neću sad nabrajati. Samo sam se predbilježila na temu .

Evo Bubilo, tapš, tapš, tako te razumijem, godinama sam to prolazila, godinama slušala pitanje jednog pa drugog svog djeteta- zašto sam ja opet zadnja? I čudom se čudila- zari nitko, čovječe, nitko ne radi do pola pet, pet, zar svi rade u pekari od pet ujutro do 2, zar nema baš nitko u ovom gradu tko plaća podstanarstvo i ne može plaćati čuvalicu-hodalicu po djecu u vrtić, zar ama baš svi imaju bake i djedove, zar sam samo ja dotepenka u ovome gradu i ovome kvartu i ne mogu razviti socijalnu mrežu.

Naravno da vrtić ima radno vrijeme, ali srce ti puca kad vidiš da su sva djeca otišla, a tvoje samo sjedi i nešto crtka, bulji u vrata, isto ko i teta koja ispunjava križaljku ili čita Gloriju. Nije to bilo u dva sata, ne tako rano, kod nas se sve prazni negdje oko pola 4.
Ali kakva korist kad ja nisam mogla stizati prije pola pet, to je bilo najranije, no najčešće sam dolazila jedva u 15 do 5, ovisi o prometu.
To je i jedan od razloga zašto sad radim na pola r.vr. i dolazim po najmlađe dijete ranije.

Kao što rekoh, dotepenka u grad (već sto godina), no relativno novi (par godina) smo u kvartu, među kućama sa starosjediocima, uglavnom starijim ljudima od kojih neki uspiju jedva protisnuti u prolazu - dobar dan, a neki ne.
Moje najbolje prijateljice (pozdrav cure ako čitate slučajno, znate koja sam ja) rasute su nakon faksa po gradpvima u Dalmaciji i viđamo se jednom-dvaput godišnje, i djeca su nam slične dobi i obožavaju se, ali kakva korist.
Jedna je u Zagrebu daleko, predaleko (u Aprinom kvartu, issue je u pitanju, vidimo se jednom u dva mjeseca), druge dvije su slobodne, poslovne žene bez djece, vječno na poslu i u putovanjima. S njima mogu jedino nekud navečer .

Dat ću oglas ovdje, možda na forumskoj burzi, ili u servisnom kutku -tražim prijateljicu! Za češće kave i međusobnu potporu oko dječurlije.

[davorka]

Cure, različite su situacije.
Netko živi u jednom kvartu, a djeca mu u školu i vrtić idu u drugom kvartu, u kvartu gdje baš ne pozna previše ljudi. Ja npr. imam prijateljicu koja ima jedno dijete i često pokupi iz njegove grupe jedno ili dvoje djece kod sebe na igranje, ili ih odvede negdje, naravno dogovori se s njihovim mamama. Tako nekada te mame i njoj uskoče, bilo iz potrebe, bilo iz druženja samo i želje da se djeca igraju. Mi npr. se organiziramo za odvoženje srednjeg sina na nogomet jer nam je termin dok radimo. Dvije mame su na porodiljskom, voze svoje klince, rado povezu i mog. Kad mogu, ja preuzmem svu trojicu, akoje termin popodne. Uskoče i moji dede ponekad, tko može. Isto za judo, imamo ljude koji stanuju zgrada do nas, djeca treniraju s mojom. Dogovorili smo se sad kad bude lošije vrijeme da vozimo naizmjence. Ja isto volim svugdje i svagda biti sa svojom djecom, ali mi je ponekad besmisleno sjedati u auto i ići po njih ako mogu doći sa Sandrom, ili ona ako njeni mogu doći sa mnom. Što se tiče baka, ja ne očekujem da mi čuvaju djecu, ali u mojoj obitelji je takav odnos da to ne dolazi u pitanje, dok mi je mama bila mlada penzionerka jedva je dočekala da rodim i da se može družiti s unukom kad treba i kad ne treba. Jednostavno, bake su mi takve. Vole svoje unuke, obožavaju se družiti s njima, ako ih par dana ne vide žalosne su, a uz to stignu i frizeru, pedikeru, u šetnju sa svojim frendicama, u goste i gdje treba. Ali, tako je kod nas, ja razumijem da nije tako kod svih. A i ja sa svoje strane uvažavam njihove godine i stanje tako da sam već i za srednje dijete imala tetu koja ga je čuvala dok nije krenuo u vrtić, a treći je krenuo u vrtić čim sam ja išla raditi s njegove 2 godine.
Mislim da je za ovaj Anin slučaj dobro rekla krumpirić. Poslodavci su takvi, njima je bitno da si ti na poslu od do, čak ih ni ne zanima jel tvoj posao odrađen ili nije, ali kao je radno vrijeme od tada do tada, očekuju da budeš tamo. Isto i kolege, koliko god te voljeli, bili dobri s tobom, dijelili sve, nakon nekog vremena će početi jamrati i prigovarati ako se bude izostajalo zbog djece sad 15 minuta, sutra 20, pa bolovanje...Sve je to žalosno, ali tako je, živimo u kapitalizmu, to je nama naša borba dala.