pa mislim da u tom malo/veliko mjesto i sudbina i sreca igra neku ulogu.
moram reci da sam stvarno zahvalna sudbini, sto smo se u skoli i osnovnoj i ovoj sada sprijateljili sa roditeljima prijateljica moje cure iz razreda. puno puta smo jedni drugima uskakali. svi smo pristojni ljudi, nitko nije nikoga iskoristavao, a kako smo svi radni, to se nakako dobro izbalansiralo u smislu da smo podjednako pomagali. vrlo cesto je jedna mama ili tata pokupio drugo dijete k sebi doma. pa bi roditelj djeteta dosao kasnije po dijete, te usput malo procavrljo uz casicu
djeca su to vec znala, pa bi obicno prisapnula: samo se vi malo popricajte, kako bi se oni mogli duze igrati. ako je bila frka nekog sluzbenog putovanja ili neceg slicnog, djeca bi i prespavala jedna kod drugih ili provela dan.
olakotna okolnost je da smo svi iz kvartova koji su si blizu, ili iz istog kvarta. skola je bila na pet minuta, jabvni prijevoz je odlican i nema razvazanja.
nama je to bilo i psiholoski vazno znati, posto su nam bake u drugoj drzavi, da ako je neka totalna frka, da mozemo nazvati nekoga od njih, da pokupe curu. i obrnuto. to bismo i mi uvijek za druge ucinili.