Citiraj čokolada prvotno napisa Vidi poruku
Kako sam od malih nogu navikla sve raditi sama, jako mi je teško moliti nekog za pomoć (napr.oko djeteta)...osjećam se ko da toj osobi otkidam od usta, vremena, novčanika, obitelji...zato kad nekoga nazovem za nešto to stvarno znači da mi je voda...oko nosa .
S druge strane jako sam sretna kad mene netko zamoli za uskakanje, valjda zato što mi je to isto jako teško pa se mislim - vau, vi'š kako mu je uspjelo, i to baš mene, ziher djelujem stabilno i od povjerenja!
Otprilike tako jei kod mene.

Bake su nam dvije države dalje i dok je moj tata bio živ, par puta smo pozvali moje da nam na neko vrijeme pomognu, ali to su bile iznimne situacije (jedna od njih: ja u rodilištu ). Sad više to ne radimo.

Za sitnija uskakanja funkcioniramo otprilike kao Seni s frendovima, uz iznimku ostajanja na spavanju. Naša su djeca, naime, još dosta mala pa zasad nismo počeli s odlascima negdje drugdje na spavanje. Druga je stvar da većina Fioninih frendica iz razreda ima (kao i Fiona uostalom) mlađu ili dosta mlađu braću i sestre, pa se roditelji tu nježnu sitnu dječicu još uvijek ne usude ostaviti kod nekog drugog preko noći, a ni drugi se baš ne bi usudili preuzeti brigu o polupoznatom dvogodišnjaku... Tako da zasad još otpadaju koncerti, putovanja bez djece i taj tip brige i međusobne pomoći.