Nekad se subotama radilo, a bome i išlo u školu. Tek pred kraj moje osnovne počelo se sa slobodnom svakom drugom subotom (oni koji su taj tjedan imali nastavu popodne, imali su slobodnu subotu).

Ni ja se ne sjećam idile iako sam iz manjeg mjesta - moraš brinuti da kreneš na vrijeme (nije bilo mobitela i sličnog) u školu, pa u glazbenu... Moraš si sam ugrijati ručak na struji, rano naučiš nakuriti peć na drva (srećom, brzo su nam uveli plin pa je to kratko trajalo), vodila sam brata u vrtić da ne bi morao ustajati prerano jer su roditelji radili od 6, tata je popodne radio drugi posao i vječito smo bili bez para pa se vikendima sjedilo doma ili išlo baki na ručak.

Moja mama je imala pomoć svoje mame dok je brat bio mali (ne sjećam se više da li za njega nije bilo boravka ili on nije htio u boravak), a ja sam uredno išla u boravak.

Aktivnosti je bilo raznih - glazbena škola, rukomet, razne vannastavne aktivnosti (u moje vrijeme to se zvalo "grupe": likovna, literarna, matematička...), subotom često nastupi jer sam bila u dva zbora i jednom orkestru, veselju nikad kraja...

Sretna okolnost bila je što se sve moglo obaviti pješice, ali to zimi baš i nije bilo uvijek zabavno. Tja, sve nosi svoje. Auto su moji roditelji kupili kad sam ja već bila pred kraj osnovne škole, pa mi u ranom djetinjstvu to nije ništa značilo. Uostalom, svi smo mi hodali u školu u gumenim čizmama i s kišobranima, u razredu je bila peć na drva oslobodibog, zahodi su bili čučavci, krov je prokišnjavao, a drveni pod je bio namazan onim crnim kolomazom koji je upropastio svaku odjeću... Bolje da se ne prisjećam.

Danas imam sreće jer sam u kvartu koji nije u centru, ali je u tramvajskoj zoni, pa mi je sve dostupno. Škola je blizu, glazbena isto pa moja djeca mogu to sama obavljati. Jest da nam je tijesan stan, ali radije se gužvamo u njemu nego da sve slobodno vrijeme potrošimo na razvažanje sebe i djece. Kad oni budu mogli sami, možda se štogod promijeni, a do tada dobro je i ovako.