Oprosti Trina, ali ti mora da si imala veliku sreću, ili sam ja imala veliku nesreću. Jer kad sam uljudno zamolila čistu posteljinu, dobila sam odbijenicu (čitaj iznad). Kad sam uljudno zamolila malo vruće vode za pranje izdajalice i stavljanje obloga, dobila sam odbijenicu. Kad sam uljudno zamolila sestru da pogleda, ili da pošalje nekoga da vidi imam li ispravan položaj tijekom dojenja, ili radim nešto drugo krivo jer dijete odbija sisu, rekli su mi da pričekam malo. Onda sam čula u hodniku svađu među sestrama tko će to obaviti, i na kraju je svađa utihnula, jedne su otišle iz hodnika, druge su zasjele i čavrljale. Nitko nije došao. Kad sam uljudno rekla sestri da me jako boli žila na ruci gdje mi je stavljena braunila, rekla mi je da si sama dam inekciju u braunilu. Žila je pukla. E onda mi je pukao film, pa sam zadnji dan sve ispričala glavnoj sestri i nadležnoj pedijatrici. Vikala sam i plakala. A znaš kako sam do njih došla? Došle su mi se ispričati jer je moje dijete netko porezao (dakle ne tijekom CR, nego nekoliko dana nakon poroda). Doveli mi dijete navečer u sobu, i ja vidim kosicu slijepljenu od krvi. Ja sam taj dan izašla iz bolnice, ali mi je cimerica poslala poruku da su nakon moje scene napravili dar mar na odjelu, da im se svakodnevno presvlače posteljine, donosi topla voda, itd. I da ne bi bilo da je do mene - nije bilo nijedne žene od nas pet koliko nas je ležalo u sobi da nije barem jednom dnevno zaplakala zbog odnosa i tretmana osoblja.
Vjerujem da postoje bolnice gdje se sve može dobiti na lijep način. Ali zbog onih bolnica gdje je situacija onakva kakvu sam gore opisala - neka nam Roda.





Odgovori s citatom



. Ne mogu vjerovati da netko u današnje vrijeme može tako razmišljati moja kuća=moja pravila, Moja bolnica=moja pravila.
