ja sam sretnica: išla sam u školu od 1979. do 1991. godine u karlovcu, u centru grada i nemam niti jednu uspomenu o tome što je netko imao ili nije imao. pojma nemam da li sam bila siromašnija ili bogatija od druge djece.
sjećam se da smo za maturalac davali svi više novaca da povedemo djecu iz dječijeg doma, i da smo prodavali nekave naljepnice za djecu afrike, te da su nam drugarice govorile da ne bacamo jogurt po dvorištu jer postoje djeca na ssvijetu koja su gladna i rade u tvornicama.
obzirom da do četrdesete nisam naučila razlikovati modne marke i nemam pojma tko je proizveo moj mobitel i torbu u kojoj ga nosim, mogu se samo nadati da su moji klinci pokupili te nematerijalističke gene s kojima je život zbilja lakši.
ono što mene muči su npr. teme iz knjige "no logo"( nadam se da bar netko zna o čemu govorim), da ne bi bilo da sam bezbrižna.