Čuda se događaju, mada nisam vjerovala...ali ipak, tužan kraj jedne priče...
Moje ime vam je vjerovatno nepoznato. Cure koje sam poznavala na Potpomognutoj, dopisivala se s njima i pila kavice, odavno su postale mame i više nisu ovdje. To su bila vesele kavice, gdje smo se smijale, izmjenjivale korisne informacije, podržavale jedna drugu i sve ostale stvari koje su i sad prisutne, ovdje na Potpomognutoj, samo su to sad neke nove cure, mada vidim i neka stara dobro poznata imena.
Moja priča počinje prije 9 godina kad su krenule prve pretrage, folikulometrije, cijljani odnosi, mjerenje bazalne temperature, inseminacije i sve ostalo šta vam je dobro poznato, a tada otprilike se registriram ovdje na forumu i počinjem upijati informacije i čudim se, sve mi je nepoznato, pitam se zašto sve te žene vade tu betu i šta je uopće ta beta. Tada nisam ni znala da ću je u životu toliko puta izvaditi i što me sve još čeka. Čitala sam priče veteranki koje su prošle po desetak IVF postupaka i čudila se kako li samo sve to izdrže i govorila sebi – ja to ne bi mogla, svaka čast tim ženama. Ubrzo sam postala i ja jedna od njih.
Dolazi i 2006.g. i usporedno sa novim poslom ja se odlučujem na svoj prvi IVF postupak. Nije mi lako, moram se dokazati na novom poslu, bolovanje radi IVF-a nije moguće, ali nekako uspjevam to iskombinirati. Nažalost moj 1.IVF završava praznim folikulima i ne dolazi do transfera. Naravno da sam u šoku, pitam se da li ja uopće imam jajnih stanica i ima li smisla pokušavati. Zatim dolazi 2.IVF gdje imam jajne stanice i rađa se nova nada jer prvi put znam da u sebi imam novi život i da bi možda ovaj put moglo uspjeti. Naravno s negativnom betom dolazi novo razočarenje. Od 2006. do 2008. imam 9 neuspješnih ET. Stvarno sam već umorna od silnih neuspjeha gdje su bete sve redom bile 0. Psihički to teško podnosim jer mi se život sveo na IVF postupke ili planiranje istih, proučavanju internet stranica na tu temu i razgovaranje o tome, kombiniranjem kako da svoj minimalni godišnji odmor raporedim na IVF postupke. Mogu reći da u svojih 9 godina nisam nikad koristila ni dan bolovanja za bilo koji IVF postupak, također ni za HSG, laparoskopiju, histeroskopiju i sve druge pretrage vezane za neplodnost. To sve ostavlja traga na meni i već sam jako, jako umorna od svega i u ljeto 2008.g. doslovno na rubu živaca kažem mužu da moramo otići negdje jer ću stvarno poludjeti. Odlazimo u agenciju i uplaćujemo krstarenje Mediteranom. Uspjevam se potpuno opustiti i napokon ne razmišljati o svom problemu. Prolazi 19 dana od dolaska sa krstarenja, počinjem krvariti ali tamno smeđe kao talog kave, naravno ja mislim da je to menstruacija i da je to tek početak jer je oskudno i tamno smeđe boje. To se nastavlja slijedeća 3 dana i tada prvi put ukucavam u google trudnoća i smeđe krvarenje, ali i dalje mislim da to nije trudnoća, nego neki hormonski poremećaj ili nešto tome slično. Četvrti dan me sestra nagovara da radim test kojeg je imala doma jer je naručila one internetske testove pa joj je ostalo nakon njene trudnoće. Test pokazuje blagu jedva vidljivu drugu crticu, jedva se vidi, ali ja se počinjem tresti. Odmah nakon toga trčim vaditi betu i rezultat stiže za 3 sata. Beta 88,6. Odmah usljeđuje šok, znam da je mala, već je 22.dan od ovulacije, a i brine me to krvarenje koje nikako da prestane, čak se i pojačava. Zovem svog doktora, ona kaže lezi i počni stavljati utrogestan i ponovi betu. Betu ponavljam nakon 3 dana jer je prvo vađenje bilo u petak i iznosi 150. Proživaljavam grozne trenutke, znam da neće biti ništa od toga, a trebala je to biti tako jedna lijepa i sretna priča o kakvima sam već stoputa slušala. Treća beta od 250 za 48 h pokazuje da neće biti ništa od ove trudnoće, ja i dalje krvarim bez obzira na utrogestane i mirovanje. Želim i sama što prije prekinuti s tom agonijom. Za tri dana počinje prava crvena krv. Sve je gotovo.
Pravim pauzu od 2 mjeseca i odlazim po svoju zadnju turu smrzlića i mada tada toga nisam bila svjesna, zaključujem svoju IVF karijeru. Naravno beta je opet bila negativna. Imam osjećaj da svi već smatraju da sam beznadežan slučaj i da mi nema pomoći, pa čak i moj doktor. Užasno mi je teško svaki put javiti mu negativnu betu.
Napokon počinjem shvaćati da je vrijeme za odustajanje, da sam iscrpljena, da hoću svoj život nazad, da želim biti sretna sa svojim mužem bez obzira da li ćemo imati djece ili ne. U periodu koji nastupa polako počinjem uživati, opet smo ja i muž kao momak i cura, provodimo dosta vremena vani, pričamo, smijemo se i radimo sve ono šta smo zaboravili da postoji. Znam da neću nikada biti potpuno sretna bez djece, ali sam počela prihvaćati da život i bez djece može biti lijep. Da bi se potpuno mogla maknuti od svega, prestajem i čitati i pratiti teme vezane za neplodnost i IVF. Počinjem neke druge hobije.
Tako dolazi i 2010.g. Zvoni mi mobitel. Na ekranu vidim dr. Poljak. Čudim se zbog čega me on zove. Nismo se čuli već najmanje godinu i po dana. Pita me kako sam i jesam li odustala, ja nešto mumnjam sebi u bradu, teško mi je reći da jesam, mada u srcu znam da je to istina. Kaže mi da dođem do njega da malo porazgovaramo. Kažem mu da ću se javiti sestri da me naruči. Narednih dana stalno razmišljam o tom pozivu, pa da li je to sudbina, pa da li da vjerujem tome i sl. Ipak zakazujem kod sestre Janje. Odmah mu kažem da je to moj zadnji IVF pokušaj. Ljeto je, a mi dogovaramo pokušaj za jesen. Kako se približava postupak ja se pitam da li sam dobro odlučila šta idem ili će me to sve ponovno vratiti u IVF pokušaje, jer to je kao droga, teško se otrgneš. Unatoč svemu tome, sa prvom injekcijom počinje moj pozitivan stav, imam nekako osjećaj da bi ovaj put moglo biti nešto. Ovaj put mi je nekako sve drugačije, čudno, moram se svega prisjećati (kako se mućkaju injekcije i sl.), iza punkcije ne mogu hodati 7 dana, svaki pokret me boli, a inače bi iza svake punkcije već sutradan bila super kao da se ništa nije dogodilo. Molim boga da transfer bude šta kasnije da se malo oporavim. Zovu me iz Cita da imamo blastociste, ja se veselim i blastocistama, a i kasnijem transferu. Dolazim na transfer, kažem dr. da me još jajnici bole od punkcije, a on kaže - sad će te boljeti slijedećih 9 mjeseci i ta se bolest zove trudnoća. Smijem se zajedno s njim. Nekako i sama ovaj put vjerujem u to. Cijeli Cito je nekako pozitivan i ovaj put smatraju da bi moglo uspjeti. Tamo se već osjećam kao doma, jer sam od početka tu, od svoje prve folikulometrije, klomifena, ciljanih odnosa. Vraćam se doma u dobro poznatom zanosu nakon transfera. Dr. P. kaže da betu vadim za 14 dana radi Choragona koji ću primiti 6 dana nakon transfera. Kažem da hoću i odmah znam da neću izdržati. Čekanje bete je uvijek najgore, to valjda već znaju svi koji su ikad čekali betu. Nakon 12 dana zove me dr. kakva je beta, ja kažem znat ću poslijepodne. Dobivam rezultat mailom. Beta 47,5. Odmah mi je jasno da je mala, već je prošlo 17 dana od punkcije. Zovem dr.P, on kaže nastavi s utrogestanima i ponovi za 2 dana. Tu večer se zatvaram u WC i plačem. Mislim se – pa šta sam ja bogu skrivila, ovo je drugi put da vidim pozitivnu betu i oba puta je mala. Druga beta je 76,7. Već sam to prošla, bila je mala i nije se duplala. Očekujem i isti scenarij kao ljeto poslije krstarenja. Treća, 48 h kasnije također se ne duplira i pokazuje brojku 131. Svaki put mislim kako će mi dr. reći da prekinem terapiju i da nema ništa od toga, ali on kaže medicina nije jedan plus jedan jednako dva i da se nekad događaju čudne stvari. Kaže da nema više smisla ponavljati betu nego da dođem na UZV ako do tada ne prokrvarim. Ja ipak vadim i 4.betu nakon 3 dana i ona iznosi 293. Opet se nije duplirala. Na kraju zaključujem da stvarno više nema smisla vaditi je jer me to čekanje rezultata totalno iscrpi. Čekam UZV i svaki odlazak na WC prati detaljno proučavanje papira. Simptoma trudnoće uopće nemam i to me užasno plaši. Svaki put do sada sam imala neki simptom, a sada baš ništa, niti imam pojačan apetit, niti mi se šta gadi, grudi me uopće ne bole, niti mi je muka, jedino podrigujem cijeli dan. To me nekako strašno veseli jer je to jedini znak trudnoće koji je prisutan od prvog vađenja bete. Inače, ja uopće ne podrigujem. Jedino sad i prvi put kad sam imala pozitivnu betu.
Totalno prestrašena dolazim na 1.UZV. Već sam valjda sve pročitala šta se moglo naći na internetu, o duplanju bete, o malim betama, o mogućim scenarijima, o onome šta mogu očekivati na tom UZV, slike sa UZV kako bi to trebalo izgledati na ekranu. Naravno , nisam nalazila ništa obećavajuće, samo stvari koje su me plašile.
U svakom slučaju bilo mi je jasno da u najboljem slučaju se može vidjeti gestacijska i žumanjčana vrećica. Tako je i bilo. Na dan UZV bila sam trudna 6 tjedana, a UZV je pokazivao kao da sam trudna 5 tjedana. Da bar nisam znala kad je bila punkcija i transfer, stvarno bi se veselila. Ovako sam bila zabrinuta, zajedno s doktorom. Na novi UZV me naručuje za 2 tjedna. Pomišljam - 2 tjedna užasnog pakla. Čitam forum svaki dan, al me je užasan strah javiti se. Kažem sebi, objavit ću ovo na Rodu samo ako uspije da nekome kažem da i ovakva situacija može uspjeti, u protivnom nema smisla, ne želim nekog razočarati. Već ionako ima dosta loših završetaka sa ovakvim betama. Proučila sam cijeli forum.
Slijedećih 14 dana se užasno sporo razvlači, ja predviđam različite scenarije, plašim muža s njima i 3 dana prije UZV upadam u totalnu depresiju. Spremam muža i sebe na najgore. Simptoma trudnoće i dalje nema.
Dolazi i taj dan. Na UZV vidljiv plod 5 mm sa otkucajima srca koji su sasvim u redu, ali za trudnoću tjedan dana manju nego je moja. Taj dan me ipak drži sreća, ali sam na oprezu. Slijedeći UZV opet za 2 tjedna. Opet agonija i čekanje, sve šta sam već prošla u prethodna 2 tjedna, ali nema druge nego čekati.
Nekako dolazi i taj dan. Ja i muž idemo na UZV i on mi u autu govori da ima ipak dobar osjećaj. Meni se povraća, ali znam da to nije simptom trudnoće, nego nervoze. Taj dan nisam ništa jela osim par mandarina. Obećajem mu da ovaj put i on ulazi sa mnom. Ono šta je uslijedilo bio je potpuni šok. Na ekranu vidim plod od 2 cm, sa otkucajima srca 175. Opet taj zaostatak trudoće od tjedan dana, ali ide naprijed nekim svojim tempom. To je bilo prije 2 dana. Kažem si dosta je bilo brige i sad ću se stvarno veseliti. Uskoro ulazim u 10.tjedan, još se uvijek bojim, ali nekako mislim da bi ovaj put moglo dobro završiti. Umorila sam se od straha. Slijedeći UZV je za 4 tjedna i nadam se tada već velikoj bebici.
Oprostite na ovako dugom postu, valjda sam sve ovo morala izbaciti iz sebe.
Puno hvala Citu i svom osoblju, jer su me trpili sve ove godine i dr. Poljaku šta nije odustao od mene kad sam ja odustala od same sebe.
Svim novim trudnicama želim uspješnu trudnoću, a onima koje su u postupku da što prije dođu do svojih beba.
 |
|||
Odgovori s citatom
tebi i TM. I hvala ti što si sve ovo podijelila s nama!
, cestitam i sada samo pozitivno. Obozavam ovakve zavrsetke
aleksandraj prvotno napisa
