Meni je mama stalno kao maloj govorila o tome i upozoravale me da nikada ne uzimam od stranaca ništa, da ako neki auto stane i ponude mi čokoladu da bježim, da ne ulazim....kako je moja mama paničar po prirodi, ja sam o tome toliko slušala da mi je išlo na živce i na nos. Jedan dan kad smo se ja i prijateljica vraćale iz škole, a imale smo cca 7-8g, stao je neki auto i stvarno nam je neka žena ponudila čokoladu i da uđemo da će nam dati slatkiša. Prijateljica je krenula prema autu, a ja sam je zgrabila za ruku i vrišteći smo otrčale kući. Prijateljici su roditelji pričali o tome, ali onako povremeno i usputno pa ona to nije shvatila ozbiljno.

Ove priče sada po novinama su kao lavina, krenula jedna pa sve ostale za njom, ali je dobro jer će mnogi roditelji sada ozbiljnije porazgovarati s djecom. Ne treba djecu isprepadati ali im treba reći što da rade ako se nađu u takvoj situaciji, kome da se obrat, gdje da bježe, vrište, naprave buku, privuku pažnju ostalih odraslih.