Kako reagirati?

[mskrga44]

Pozdrav!
Ovdje sam nova, a molim vas za pomoć. Moj S. i ja posvojili smo djevojčicu prije 8 god. Imala je tada dvije godine. Sve smo prepreke nekako savladavali, govorili joj od početka da je posvojena i ona je to prihvatila i svima se time hvalila ( u vrtiću i u školi). Ali...od prije par dana stalno pita zašto ju je njezina bio-mama ostavila i pri tome se uvijek rasplače....Ja pokušavam objasniti koliko mogu, ali niti ja ne znam kako i zašto. Naime, ostavljena je sa mjesec dana a žena je netragom nestala i oni u czsr ne znaju gdje je, jedva da znaju i tko je. I što ja da sada radim. Da se javim u czsr i tražim da joj oni probaju objasniti ili...Napominjem da ju ne zadovoljavaju odgovori tipa " nije se mogla brinuti za tebe, bila je siromašna, sama ili slično tome. Ona opet pita: a zašto?

[ardnas]

Možda da se posavjetujete sa psihologom u školi. Pubertet je to,samo je obasipajte ljubavlju i pažnjom i dalje.

[ina33]

Nisam iz ove priče i bez iskustva sam, samo razmišljam. Da probaš reći ono što je i istina - da ne znaš? Veliki zagrljaj i vama i djevojčici.

[čokolada]

Dobrodošla na Forum!

Sigurno je da djeci treba neko vrijeme (nekome kraće, nekome dulje) da odžaluju to ostavljanje (kad ga osvijeste) , a tvoje je djevojčica upravo sad u toj fazi. Nemoj joj lagati, niti uljepšavati činjenice, reci joj ono što znaš, a za ostalo jednostavno kaži - ne znam i budi joj potpora.
Prva mama (teta koja te je rodila) znala je da se neće moći o tebi brinuti, a htjela je da imaš i mamu i tatu, učinila je ono za što je vjerovala da je najbolje u tom trenutku. Nisi ti tomu kriva, njen život se posložio tako da se to dogodilo, znala je da će socijalni radnici pažljivo izabrati roditelje koji će te voljeti, brinuti se za tebe i neće te napustiti.
Pusti kopanje po CZSS i istraživanje o detaljima, doći će vrijeme za to kad cura odraste i eventualno bude htjela sama i uz vašu pomoć posložiti vlastiti životni mozaik.

Svašta se u tim malim glavicama kuha. Pitaju se jesu li ostavljeni jer su bila loša djeca, jer su puno plakali kao bebe, jer su bili "neposlušni". Razmišljaju hoće li slično ponašanje dovesti do toga da ga i sadašnja mama/tata ostavi. Kasnije se može javiti i neugoda da o tome uopće razgovaraju s roditeljima jer misle da će ih time povrijediti...
Vjerujem da ste godinama tkali "njenu" priču i postepeno ubacivali u nju sve više detalja. Stalan, iskren i otvoren razgovor na tu temu dovest će do boljeg razumijevanja vlastite prošlosti. Moja je kći naizgled još ne razbija glavu takvim pitanjima, ali povremeno joj ubacim u uho priče o napr.teškim životnim okolnostima pojedinih ljudi i teškim odlukama koje moraju donijeti, pa tu i tamo povežemo priču i s posvojenjem. Povremeno me i iznenadi nekim s Marsa palim pitanjem tako da vidim da joj se "procesor" ipak vrti.

Prema iskustvima drugih (javit će se i Zdenka2 kad stigne) te faze mogu potrajati. Ukoliko se osjetiš bespomoćno, potraži pomoć psihologa. Oni sa strane mogu bolje sagledati situaciju i savjetovati što i kako.

[mskrga44]

Hvala puno na podršci. Da, tkali smo njenu priču godinama i sve je izgledalo kao da ju ništa ne muči i da joj je sve kristalno jasno. Onda je jednom prilikom ispalila da ne želi upoznati tu "tetu"jer ju je ostavila. Mi smo se malo šokirali jer nismo mslili da uopće o tome razmišlja. I onda je počelo to plakanje i pitanja. Možda je stvarno pred-pubertet. Pričekati ću još malo sa psihologom, možda je zaista samo faza. Eto večeras je zaspala vesela i sretna....Hvala još jednom i žao mi je što se prije nisam sjetila da bi ovakav forum mogao postojati. Zbilja pomaže kad se možeš obratiti nekom tko ima slična iskustva.

[sandra14]

Moja A. ima 15 godina i nikada nije bila u toj fazi, makar su je drugi pokušali tjerati prema tome(sredina).
Tvoje dijete u svakom trenutku mora biti sigurno, osjećati se voljeno i prihvaćeno.
Ako na bilo koji način preispituješ sebe, ona to osjeća i traži svoju sigurnu luku. Kad te pita i tisuću puta zašto, ne bježi prema CZSS, prema tuđem poimanju posvajanja, nego sjedni na pod s njom i pusti da tuguje, ili da pita, da sazna sve one informacije koje želi znati.
Istraživanje tko smo i od kuda smo - prisutno je kod sve djece, ne samo posvojene, poznajem jako puno ljudi koji kažu ja nisam slika svojih roditelja, mene su posudili itd., a zapravo je odraz samo narušenih odnosa unutar obitelji.
Ako ne uspijete na taj način, pokušaj saznati ima li priča dublju stranu (škola, prijateljice), a na kraju uvijek ostaje psiholog da vam pomogne.
Nikad nemoj biti neiskrena prema njoj, vi ste joj sve na svijetu i ona to uvijek mora znati i osjećati.

[Zdenka2]

Nema se puno dodati onome što su rekle čokolada i Sandra. Na tvome mjestu ne bih tražila posredovanje CZSS, barem ne za sada. Njihova uloga u tome može biti samo formalna, a tvoja kći treba uho i podršku roditelja. Čak možda u ovom trenutku nije bitno to što još možeš reći (a reci joj apsolutno sve što znaš) nego da to poslušaš njezina pitanja, dvojbe, probleme. Ona je sad na pragu puberteta i mora riješiti sa sobom i s vama roditeljima neka pitanja kako bi shvatila i posložila svoj identitet. Ako bude htjela ići dalje i upoznati biološku majku, podrži je u tome i budi uz nju. Budi mama!

[ivanas]

Moji klinci su još mali pa nismo dosli do te faze, s najstarijim često nešto natuknem o bebama, rađanju i sl. ali sad ga bas ne zanima to puno, više je u slaganju obiteljskih odnosa, tko je što kome.

Mogu samo ponoviti što su prije mene rekle cure, pričaj s njom, što je još važnije slušaj što ju muči, i reci apsolutno sve što znaš, sad kreće pubertet i izgradnja identiteta a naša djeca imaju tu pun više poslai nedoumica nego druga djeca.

[ivanas]

A što se tiče plakanja, neka plače, možda je došlo vrijeme da isplače onu prvu tugu što je osjetila kad je bila tek rođena bebica plus sve ostalo što ju muči u vezi toga. Puno je bolje da plače i otvoreno pokazuje da je tužna nego da trpa unutra.