 |
|||
Evo čokolada je navela primjer ja to zovem osobnog "ja te razumijem" razgovora kojim se isto tako dođe do odgovora, ali bez frustracija.
Takvim razgovorom se potiče dijete da i u budućnosti samo započne razgovor o doživljajima u školi.
Manuela. bez obzira koliko sam ja kontrol frik osoba, nadam se da ću jednog dana uspješno "zatomiti" tu zvijer u sebi, jer zbilja mislim da nema potrebe da roditelj zna apsolutno sve.
Da dodam, smatram da trebam stvoriti klimu da mi dijete povjeri svaki problem, ali ne apsolutno svaki događaj u životu.
Evo, čokolada mi je prištedila trud. Tako i mi razgovaramo doma, i tako je lijepo i nama i njemu. Na kraju svašta saznaš, i još s guštom razgovarate.
ovo je bas dobro recenoAnemona prvotno napisa
Čokolada, super ti to napisa, i pokušat ću ja da primjenim još danas, samo me strah od lakog odustajanja, jer dok ja letim po kući za ručkom, a on jedva čeka da ostavi stvari i ode van i iskoristi još koji lijepi dan, bojim se da će se na kraju ipak svesti na isto.
Pa svejedno je kad razgovarate, mi najčešće o školi pričamo u krevetu prije spavanja, dovoljno je umorna da ne luduje, a još uvijek se dovoljno želi oduprijeti spavanju pa rado blebeće unedogled.
Ma nije problem u tome da on meni ne želi pričati kaj je bilo i ne vodimo svaki dan ovakve razgovore, ne tlačim ga toliko (ok, primjenit ću svakako ovu drugačiju metodu, hvala na primjerima i savjetima...).
Meni je zapravo nevjerojatno da on u mjesec dana nije naučio niti jednu pjesmicu iz glazbenog npr...
Kaj je to tak normalnop za prvašiće?
je
Moja naučila dvije!
semafor učimo i svirat da iznenadimo profesoricu iz satova klavira!
ana.m, ja vjerujem da je naučio, ali ne želi reči. Vidjeti ćeš kad će negdje u nekom trenutku spontano propjevati.
A mozda i nece. Imam ja jednog koju u ovih 12 godina jos nije spontano zapjevao neku pjesmicu iz skole ili vrtica. A na glazbenom redovito samo otvara usta, tj.pravi se da pjeva....
Ana.m, ja nisam imala pojma koliko oni zapravo "skolskih" pjesmica znaju dok se nismo sastali na jednom razrednom rodjendanu, pa - udri!
Mi popricamo o skoli nakon sto dodje, odvojimo za to cca pola sata - ona mi pokazuje sto su radili i sto imaju za zadacu, pa onda usput pricamo o svemu. Onda ode raditi zadacu, ja rucak, pa spontano izleti mozda jos nesto. Ali kao sto cure kazu, opusteno, bez ispitivanja... Inzistiram jedino ako vidim/osjetim bas neku nedosljednost koja mi nije jasna. Tako radimo od prvog razreda, ona je navikla i sama pocne pricati, i eto ni sad u 3. se, sto se toga tice, nista nije promijenilo.
Smatram da sam u toku sa njenim skolskim zivotom, ali zaista mi nije bitna svaka sitnica.
Sto se tice rasporeda sati: mi ga nemamo, i tako je bilo dvije godine. Razlog je taj sto imaju 2. glavne nastavnice, i npr. "talijanka" drzi jos i glazbeni, likovni, povijest i zemljopis, i onda po vlastitom nahodjenju odlucuje da li ce danas raditi likovni ili nece. Knjige i biljeznice ionako drze u razredu (osim onih iz kojih imaju zadacu), pa ima sve sto joj treba (nije u boravku). Znali smo jedino kad su engleski i tjelesni, jer su imali druge nastavnice za to.
Jedino, ove godine, iako nemamo i dalje rasporeda sati, stvorio se neki sablon koji dan je sto, jer ih nastavnice zele naviknuti na kucno ponavljanje gradiva i pripremanje za provjere znanja. Pa smo jedno vrijeme pisali koje predmete su odredjeni dan u tjednu imali, i sad smo sastavile raspored sati (koji meni bitno olaksava stvar, jer npr. ako dodje iz skole umorna i spava joj se, kasnije ima kakvu aktivnost, a ima zadacu iz tri predmeta - jedan od njih je ponovo tek slijedeceg tjedna, necu inzistirati da taj dan napravi zadacu i iz tog treceg predmeta, napravit ce ju sutradan ili preko vikenda.).
čokolada je opisala i naš način, jer sam se dobro zamislila kad mi je prešutila neke dosta bitne teme vezano za školu
upitala sam je zbog čega sa mnom o tome ne razgovara i rekla da se jako ružno osjećam što sam školske novitete saznala od drugih mama
pa je ona jednako tako iskreno rekla da ja kad počnem s pitanjima ne znam stati. stoga je odlučila stvari držati za sebe jer joj je tako lakše.
pa sam shvatila da sam naporna i da je tarem ko da je na unakrsnom ispitivanju, a sve od želje da imamo dobru komunikaciju, da znam sve što se dešava u školi, od ocjena do odnosa s učiteljima i dr. djecom.
motiv ispravan, način katastrofalan. zamjenila sam uloge i zamislila kako bih se ja osjećala da me neko tako čim skinem kaput na povratku s posla krene rešetati...
na ovakav novi način postižem i više nego prije, dijete nema osjećaj pritiska, komuniciramo o školskim događajima kad nam paše ali uvijek pustim da ona odluči kad joj je dosta te teme i tu granicu poštujem.
vezano za pjesmice, normalno je bar meni da još ne zna, pa polako, toliko mu je toga novoga u njegovom malom životu...
ja sam u subotu recimo uzela knjigu iz glazbenog i skupa smo čitale i pjevale sve pjesmice, dobro smo se ismijale i zabavile.
kad djetetu priđemo nekim mekšim i zabvnijim putem ( za koji nemamo uvijek inspiracije, vremena ili snage) stvari postanu neopisivo lakše
a kako rješavate pisanje zadaća?
Mislim, kako ih pridobijete da krenu sami raditi sve što bi trebali za školu? Tu mislim na teenagere, ne na ove malene.
moj osmaš je već drugu godinu u fazi "neću raditi ništa i kaj mi možete" Naravno da to ne kaže, ali se tako ponaša. Od kad ne učim s njim, ne piše zadaće, ne uči... Kad ga natjeramo da uči u kuhinji, da nam je na oku, otvori knjige, bulji u njih u nedogled, ali rezultati su katastrofa! Od odlikaša nastade pun imenik trojki!!! S jednom četvorkom i ponekom jedinicom zbog nenapisanih zadaća....
Ista je priča s kućnim obavezama-njegova soba, njihova kupaonica,održavanje higijene samoga sebe i oko sebe.
ne pomaže ni pozitivna motivacija ni kazne, ni apeliranje na savjest, ni na brigu o vlastitoj budućnosti. Vjerujem da mu je to velika apstrakcija, ali baš da mu se ne da ništa !?!?!?
Moje je iskustvo da ih ne možeš natjerati, jedino nadati se da će im što prije doći u glavu da im je bolje da ispune svoje obaveze. Pri tome nekako pokazivati da im je to bolje, ne samo tako da dobiju nešto materijalno, nego i da dobiju prihvaćanje. Sad, koliko im je bitno to prihvaćanje od strane roditelja, druga je priča.
Idealno je kada i društvo uči, ili cura ( dečko) koja-i im se sviđa. I čišćenje sobe! Da vidiš kako je čisto kad treba doći društvo među kojim je i simpatija.
I čekati da prođu lude godine, sa šesnaest je ipak najgore prevladano i nekako shvate da je bolje učiti nego slušati mamu danima kako uvijek isto tupi...A opet ima i onih koji uče, ne izlaze, uredni su i onda se udaju sa 20(ja).
Ma, možemo mi mame svašta izdržati. Narastu oni. A i svaki dan gledati ih kako su sve veći, samostalniji, pametniji, radosti roditeljstva...
baš nam je psihologica pričala kako zove svog unuka koji je u drugom gradu, pa što učiš u školi, slova i likove, i neće dalje da priča. Na to ona, pa znaš, mene je onaj susjed/djeca pitali što je s tobom, koliko si napredovao, što ću mu reći?
Ili ako ni to ne ide, onda neki drugi dan počet pričat u detalje što ste vi radili (na poslu) dok je on bio u školi, pričajte vi o svojim osjećajima, doživljajima, za očekivat je da će se i dijete uključiti sa svojim
uh, to sa skolom i ispitivanjem...i ja bih pobjegla. bas zbog toga sto na ovakva pitanja ne dobivam odgovor gotovo da sam prestala ispitivati. tu i tamo skrenem temu na neku stvar koja me zanima. ne pitam zapravo najvise zbog toga sto prema ponasanju i igrama vidim sto su radili u skoli - dodje doma pa pise po posebnoj biljeznici za doma slova koja mu najbolje idu (naravno, ne ona koja mu zapinju), pjeva na sav glas (iako nije bas muzikalan, vise ritam nego ponavljanje melodije) sve pjesmice koje su radili ili zica da pustamo cd sa skolski pjesmama kako bi vjezbao, prepoznaje oblike likova i tijela po svemu sto se nalazi u sobi i u svijetu oko njega i tak...jednom tjedno, kad se vrati iz boravka, a prije nego odemo po malenu u vrtic pregledamo zajedno sve knjige i biljeznice da vidim tocno teme i gdje zapinje.
a granice i ispitivanja su mi bolna tema. jako su razliciti, JAAAAKOOOO i svaki od njih trazi poseban pristup, a kak sam samo jedna uvijek nekako ispadne da se jedno od njih "provuce". to me toliko zna iscrpljivati da na kraju puknem cesto. ne mogu vise ni po liniji manjeg otpora jer me sad doslovno fizicki pregaze. trazim neku sredinu, ne urlati za nepospremljenim tanjurom kao sto je netko spomenuo, al zamoliti i pohvaliti ako je napravljeno. odrediti trogodisnjakinji granice inata i zahtijevati da napravi nesto i reci NE onda kad to smatram da je vazno, a da ju ne slomim...nekad mi se cini nemoguce jer dok pokusavam nesto rijesiti s njom, sedmogodisnjak u malom pubertetu shvati da se ne bavim njime i krene u pohode po stanu sa loptom ili balonom ili zabavljanjem iste te trogodisnjakinje i sve odjednom zavrsi u nekom kurslusu...dobro je kad krene na igru ili smijeh ili olaksavanje situacije, al kad je smjer kretanja izazivanje i tucnjava koja kod barem jednog zavrsava suzama ili fizickim obracunom...uh
i tako svaki dan
na kraju dana sam ko krpa
citala sam juula...bilo mi je tesko prihvatiti neke stvari, ali lakse vidjeti djecu kao posebna bica. sad citam malu knjigu za velike roditelje vise kao podrsku sebi...ako ne zaspim
lakse je kad vidim da nisam jedina. i kad od nekih drugih ljudi cujem/proctiam njihove primjere i pronadjem nesto sto bi moglo biti primjenjivo i kod mene. i tako dan za dan.
drzte se!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
