Zdravo za gotovo - klinici ugodnog života i relativnog obilja

[Beti3]

Živimo kako već živimo, naša djeca su navikla na to što im pružamo.

Mi se ne želimo odreći takvog života, a htjeli bi da naša djeca budu svjesni kako je život zapravo težak i da nauče cijepati drva.

Možemo im tu i tamo zabraniti izlaske ili kupiti jedne tenisice manje, ali to je samo prvi korak. Ako zbilja želite da budu zahvalni kad dobiju novu majicu ili twix čokoladicu, da svako jutro nose kantu punu cjepanica, možda bi trebalo kupiti neku zemlju i tamo izgraditi kuću od slame pa krenuti putem RG

Dakle, odgovor je - ako vam se ne sviđa pravac u kojem se vaša djeca razvijaju, promijenite sebe, i to dok su još mali.

Baš mi se sviđa ovo što si napisala. I baš je tako.

Život je dobar učitelj, i ako bude loše, priviknut će se. Kao svi ljudi. Uvijek i svagdje.

[magriz]

krumposice, ti si stvarno mudra žena
moj idol

X

[ivanas]

Nena - jabuka i ja mislim da pokoja frustracija neće škoditi nego koristiti djeci, kad tad moraju doživjeti i shvatiti da ne može svaka želja biti ispunjena i da to ispunjenje vodi samo do druge, i treće želje i sl.

Ja djeci robu kupujem samo nužno što ne dobijemo i kvalitetne cipele, igračke uglavnom dobiju, a mi kupujemo samo flomastere, plastelin, tempere, kolaž i sl. stvari s namjerom, kupimo im u gradu ponekad kokice ili ljeti sladoled, često ih zeznem pa prođemo u šetnji ispred tržnice pa si sami izaberu voćku i to dobiju pa ne stignu tražiti krafne i sl. gluposti.
Još su mali ali nemaju previše zahtjeva, vesele se svemu što dobiju, pamte tko im je što poklonio pa makar bila i mala sitnica i vesele joj se. Kupim im neku stvar samo kad mene to veseli, ne pod njihovim pritiskom. Kad im kupim ne osjećam da trebaju biti zahvalni, zahvalna sam ja svemiru da sam u prilici da mogu neke obične stvari priuštiti svojoj djeci i razveseliti ih.

Mi čuvamo sve njihove stvari i robu koja im ne treba i nosit ćemo djeci u dom. Bili smo kupovali neke stvari za djecu u domu gdje je najstariji bio i on se toliko veselio, više nego da sam njemu kupovala i pričao kako će se djeca veseliti kad im on da poklon.

Mislim da je najvažnije što možemo dati našoj djeci naše vrijeme i pažnja, i žalosti me što ljudi svjesno ili silom prilika imaju sve manje vremena za ono najvažnije.

Djeca su naše najbolje zrcalo, ako nam nešto smeta j+kod njih moramo mijenjati to u sebi.

Inače zlo mi je kad roditelji traže zahvalnost od djece, ili da itko traži zahvalnost od ikoga. Ako daješ, daj sa srcem, daj zato što to tebe veseli više nego onoga koji prima. Daj kad osjećaš da si prepun i imaš viška i želiš ga dijeliti. Pa ako su taj višak stvari, novac bilo što dijeli.
Zahvalnost se isto ne može proizvesti na silu, najbolje je kad nas preplavi iznutra i budemo zahvalni na svemu.

[casa]

Joj kad vas čitam čini mi se da živimo u paralelnim svemirima. Ono da djeca nisu zhvalna a imaju sve... Ne znam moji nemaju puuno toga gore pobrojanog, nemaju novu odjeću, nemaju more igračaka kojim se ne igraju, nemaju sobu uređenu dječjim namještajem koju bi oni preuređivali, nemaju mobitel, ali zato imaju sve đto im je potrebno , baš sve. Žele još kniga, slikovnica, kišnih čizmica i naravno gormita. Mislima da moja djeca nemaju sve što većina ovdje smatra nekakvim standardom ne jer smo mm i ja nesposobni to zaraditi ili zato što je država ovakva ili onakva nego jer to nama nije bilo dovoljno bitno. Meni je bitno biti s njima i zbog toga sam prestala jurcati za poslom i novcem. Mislim da midjeca nisu zahvalna na semu što imaju i ne trebaju biti. Trebaju biti djeca, a djeca se vesele onome čemu ih se uči veseliti. Moji uživaju i u nošenju drva jer im je baš lijepo kad upalimo vatru u pećici i svi se skupimo oko nje ugrijati rano ujutro kad je kuća hladna. To im je lijepo kao što je imeni. I nikad mi nisu rekli da bi oni imali centralno kao taj i taj. Naravno, ima želja koje su plod okruženja ali uistinu malo. Najstariji bi sad recimo želio veliki lego brod i dobit će ga.

[Zdenka2]

Zahvalnost je osjećaj, a osjećaji se ne mogu nametati ni tražiti od druge osobe. Osjećaj ili postoji ili ne.

Voljela bih da između ljudi ima više zahvalnosti, jer bi to značilo razmišljanje o drugim ljudima, o onome što nam znače i što su za nas učinili. Prema nekim ljudima osjećam duboku zahvalnost.

[pikula]

Joj kad vas čitam čini mi se da živimo u paralelnim svemirima. Ono da djeca nisu zhvalna a imaju sve... Ne znam moji nemaju puuno toga gore pobrojanog, nemaju novu odjeću, nemaju more igračaka kojim se ne igraju, nemaju sobu uređenu dječjim namještajem koju bi oni preuređivali, nemaju mobitel, ali zato imaju sve đto im je potrebno , baš sve. Žele još kniga, slikovnica, kišnih čizmica i naravno gormita. Mislima da moja djeca nemaju sve što većina ovdje smatra nekakvim standardom ne jer smo mm i ja nesposobni to zaraditi ili zato što je država ovakva ili onakva nego jer to nama nije bilo dovoljno bitno. Meni je bitno biti s njima i zbog toga sam prestala jurcati za poslom i novcem. Mislim da midjeca nisu zahvalna na semu što imaju i ne trebaju biti. Trebaju biti djeca, a djeca se vesele onome čemu ih se uči veseliti. Moji uživaju i u nošenju drva jer im je baš lijepo kad upalimo vatru u pećici i svi se skupimo oko nje ugrijati rano ujutro kad je kuća hladna. To im je lijepo kao što je imeni. I nikad mi nisu rekli da bi oni imali centralno kao taj i taj. Naravno, ima želja koje su plod okruženja ali uistinu malo. Najstariji bi sad recimo želio veliki lego brod i dobit će ga.

Ovo mi jetako lijepo pročitati.

[Deaedi]

. Meni je bitno biti s njima i zbog toga sam prestala jurcati za poslom i novcem.

Da, evo, ja radim i jurcam i za poslom i za novcem i nije mi bitno biti s djecom. Vise volim karijeru i svoju ogromnu placu.

Fakat zivimo u paralelnom svemiru.

U mom svemiru se radi jer se mora, trcim za novcem i poslom jer bi inace zamnom trcale banke i ovrhovoditelji.

[Nena-Jabuka]

Joj kad vas čitam čini mi se da živimo u paralelnim svemirima. Ono da djeca nisu zhvalna a imaju sve... Ne znam moji nemaju puuno toga gore pobrojanog, nemaju novu odjeću, nemaju more igračaka kojim se ne igraju, nemaju sobu uređenu dječjim namještajem koju bi oni preuređivali, nemaju mobitel, ali zato imaju sve đto im je potrebno , baš sve. Žele još kniga, slikovnica, kišnih čizmica i naravno gormita. Mislima da moja djeca nemaju sve što većina ovdje smatra nekakvim standardom ne jer smo mm i ja nesposobni to zaraditi ili zato što je država ovakva ili onakva nego jer to nama nije bilo dovoljno bitno. Meni je bitno biti s njima i zbog toga sam prestala jurcati za poslom i novcem. Mislim da midjeca nisu zahvalna na semu što imaju i ne trebaju biti. Trebaju biti djeca, a djeca se vesele onome čemu ih se uči veseliti. Moji uživaju i u nošenju drva jer im je baš lijepo kad upalimo vatru u pećici i svi se skupimo oko nje ugrijati rano ujutro kad je kuća hladna. To im je lijepo kao što je imeni. I nikad mi nisu rekli da bi oni imali centralno kao taj i taj. Naravno, ima želja koje su plod okruženja ali uistinu malo. Najstariji bi sad recimo želio veliki lego brod i dobit će ga.

Lijepo, ali prepatetično i pomalo isključivo, ovo boldano naročito. Istina je da živimo u paralelnim svemirima, i da ovdje toga MI ima masu, s milijun nijansi, od uvjeta života, standarda, broja djece, starosti djece, svega...i najčešće kao da komuniraju gluhi i nijemi.
Kad ja pričam o ovakvim stvarima, obično imam u glavi ovu moju najstariju, od 10 godina, ovu malu od 3 godine ko da ni ne računam, a puno ljudi tu ima isključivo predškolce.
Uopće nemamo iste postavke u glavi i svatko brije po svome.
Nikad nisam ni jurcala za poslom, no on baš stalno nekako jurca za mnom, kud god pobjegnem, sustigne me. Vjerojatno zato jer, da ga nemam, ne bi mi djeca imala ni ono nužno.
No, bez obzira na posao, jako mi je bitno biti s djecom.
Te dvije stvari ne isključuju jedna drugu, teško ih je uskladiti, troši se puno energije, ali ovako izraženo zvuči kao da ljudi baš iz pohlepe za novcem idu na posao.
Ljudi rade iz nužde (neki uz to imaju i zadovoljstvo), ali općenito se radi zato što se tako uzdržava obitelj.

[pomikaki]

Sad ste ot Ifi također ne jurca za poslom i novcem pa opet ima problem prevelikog komfora. Umjesto da joj pomognete sad ćete opet pokrenuti raspravu kućanice vs. zaposlene.

[Deaedi]

Najstariji bi sad recimo želio veliki lego brod i dobit će ga.

Evo, i ja bi da me prosvijetliš kako češ kupiti taj brod: ti ne radiš, pa dakle netko tko "jurca za poslom i novcem" će ga financirati. To ti nije problem?

[seni]

men samo zanima situacija, kada recimo danasnja djeca, sutrasnji odrasli ljudi sa 18, 22, 25, 30 zakljuce kako im je bitnije biti sa roditeljima npr. nego trcati za ""karijerom i novcem". sto li ce roditelji reci na to?

[MarijaP]

Veliki broj roditelja će s oduševljenjem prihvatiti, a onda psovati državu u kojoj mlad čovjek ne može naći posao.

Vidi se da živiš vani. Pa to je dio folklora ovdje.

[krumpiric]

meni su super nejurcačice za poslom, jerbo se radi radi jurcanja, morabit

[vertex]

Aja, šta ste osjetljive.

[seni]

ma nismo uopce. evo ja sad bas zamisljam scenarij dvoje potomaka onih koje ne jure za "novcem i karijerom", kada se mozebitno sretnu, zaljube, ozene i dobiju svoju djecu, pa onda razmisljaju kod kojih roditelja da se usele i tako to...
porucuje mi forum da mi je poruka prekratka. sto ja sad pa to?

[krumpiric]

ma mene to uvijek oduševljava, ko kupi stanove, auta, odjeću i hranu onima koji se previše poštuju da bi jurili za poslom. Jednostavno mi je to predivno..
kako djeca, koja imaju sve to (stan, jeli, hranu), a vide da mama (i/ili tata) ništa ne rade-postanu zahvalna?? Misle li oni da pare dođu same-bez rada?
To mene baš interesira? Zašto bi ona jer imaju jednu igračku manje, a vide da se za to ne treba mučiti-bila zahvalna, a oni što vide roditelje kako se dižu u 6 i jure-bili nezahvalni. Ne vidim uzročno-posljedičnu vezu?

[pikula]

Aja, šta ste osjetljive.

Bormeč

[pikula]

A sad i vrijeđate

[vertex]

Nemam pojma, krumpirić. Meni je teško vidjet uzročno posljedičnu vezu casinog posta i ovakve reakcije, a kamoli štogod složenije.

[Mima]

Kajtijaznam, meni svaki puta kad nešto ovako pročitam živci zatitraju.

[pikula]

pa zapitaj se, možda te nešto muči po tom pitanju, kad reagiraš na najudaljeniju asocijaciju

[Mima]

Točno, muči me to što svako malo netko moje šljakanje za kruh i račune nazove trčanjem za novcem.

[vertex]

Zbog čega? Jer se netko osjećao kao da je jurcao za novcem, prestao s tim, živi skromnije, ali je zadovoljniji? Ja u tome vidim samo osobni izbor.
Možda je problem u paralelnom svemiru? Ja sam shvatila casu da misli na Ifin post. Ifina djeca imaju daleko previše, tako Ifi misli. A casina nemaju previše, ona ne osjeća da ne znaju šta bi od sebe koliko su zatrpani materijalnim dobrima i udobnošću, a zadovoljni su.
Šta ti čitaš u tom postu?

[vertex]

Ali kako tvoje? Pa ona je ono svoje nazvala trčanjem za novcem. Za sebe je govorila. Misliš da implicira da je svaki rad za plaću trčanje za novcem nauštrb djece?

[vertex]

Ali kako tvoje?

Referiram se na Mimino "šljakanje za kruh i račune".

[Mima]

Da, upravo tako mi zvuči njen post. Vrlo moguće zato što nije prvi takav na forumu.

[vertex]

A dobro. Ja joj te ostale nisam polovila.

Ali nisu mi nepoznanica ljudi koji se osjećaju kao da ih posao otkida od djece i obitelji, i kao da zaista jurcaju za karijerom, jer je to nekako put koji se od njih očekuje, za koji osjećaju da im je nametnut, ili koji su sami od sebe očekivali. I nije da je neki drugi izbor baš nemoguć, nego ga je teško donijeti, nisu sigurni trebaju li ga donijeti, i još milijun kombinacija.

Zato kad netko kaže da je prestao jurcati za poslom i sad živi skromnije, ja to doživljavam u tom svjetlu - donio je odluku koja je bolja za njegov život i njegovu obitelj i sad su svi zadovoljniji. I ne mislim da to treba kriti zato što netko drugi nije u prilici donijeti takvu odluku, ili je ne želi donijeti jer super hendla život takav kakav mu je.

[MarijaP]

men samo zanima situacija, kada recimo danasnja djeca, sutrasnji odrasli ljudi sa 18, 22, 25, 30 zakljuce kako im je bitnije biti sa roditeljima npr. nego trcati za ""karijerom i novcem". sto li ce roditelji reci na to?

Veliki broj roditelja će s oduševljenjem prihvatiti, a onda psovati državu u kojoj mlad čovjek ne može naći posao.

Vidi se da živiš vani. Pa to je dio folklora ovdje.

Mala nadopuna.

Nema ti to puno veze s roditeljskim radom/neradom.

Svi slučajevi koje znam da roditelji izistiraju na zajednici su takvi da su cijeli radni vijek radila oba roditelja.

Valjda žele nadoknaditi izgubljeno lol

[vertex]

I još nešto.
Ne podrazumijeva li se da kad čovjek kaže da jurca za novcem, da jurca za VIŠE novca, za PUNO novca? Nisam u životu čula da se rad za život naziva jurcanjem za novcem, osim na ovom forumu.

[krumpiric]

I još nešto.
Ne podrazumijeva li se da kad čovjek kaže da jurca za novcem, da jurca za VIŠE novca, za PUNO novca? Nisam u životu čula da se rad za život naziva jurcanjem za novcem, osim na ovom forumu.

tko to u HR jurca za novcem
ja uopće nisam htjela vrijeđati, meni je samo izvjesnije da djeca osjete uzročno posljedične veze-ako ih vide.
Dakle, zašto bi djeca koja ne vide roditelje da rade, a normalno žive, bila zahvalnija od onih čiji roditelji rade-a isto normalno žive

[MarijaP]

I još nešto.
Ne podrazumijeva li se da kad čovjek kaže da jurca za novcem, da jurca za VIŠE novca, za PUNO novca? Nisam u životu čula da se rad za život naziva jurcanjem za novcem, osim na ovom forumu.

Mi puno radimo, malo zarađujemo. Meni to nije jurcanje za novcem, već životarenje.

[pikula]

Zato kad netko kaže da je prestao jurcati za poslom i sad živi skromnije, ja to doživljavam u tom svjetlu - donio je odluku koja je bolja za njegov život i njegovu obitelj i sad su svi zadovoljniji. I ne mislim da to treba kriti zato što netko drugi nije u prilici donijeti takvu odluku, ili je ne želi donijeti jer super hendla život takav kakav mu je.

debeli potpis

[seni]

cvijeto gdje si? (da ubacis malo humora)
peace, brother, peace.

[MarijaP]

tko to u HR jurca za novcem
ja uopće nisam htjela vrijeđati, meni je samo izvjesnije da djeca osjete uzročno posljedične veze-ako ih vide.
Dakle, zašto bi djeca koja ne vide roditelje da rade, a normalno žive, bila zahvalnija od onih čiji roditelji rade-a isto normalno žive

Ne vide ni jedni ni drugi rad. Samo vide da li roditelja ima ili nema. Ne kuže djeca te pojmove.

[krumpiric]

Zato kad netko kaže da je prestao jurcati za poslom i sad živi skromnije, ja to doživljavam u tom svjetlu - donio je odluku koja je bolja za njegov život i njegovu obitelj i sad su svi zadovoljniji. I ne mislim da to treba kriti zato što netko drugi nije u prilici donijeti takvu odluku, ili je ne želi donijeti jer super hendla život takav kakav mu je.

ok, samo ja to ne kužim u kontekstu zahvalnosti?

[krumpiric]

Ne vide ni jedni ni drugi rad. Samo vide da li roditelja ima ili nema. Ne kuže djeca te pojmove.

naravno da kuže. ne dvogodišnjaci.

[vertex]

krumpirić, casa je rekla da njena djeca nisu zahvalna i da zahvalnost od njih ne očekuje. Tako da ne znam odkud to pitanje. A u svakom slučaju, ne znam mu odgovor. Ne vjerujem da se zahvalnost postiže ugovorom o radnom odnosu, niti odsustvom istog.

[seni]

Mala nadopuna.

Nema ti to puno veze s roditeljskim radom/neradom.

Svi slučajevi koje znam da roditelji izistiraju na zajednici su takvi da su cijeli radni vijek radila oba roditelja.

Valjda žele nadoknaditi izgubljeno lol

ma htjela sam samo unijeti malo zezancije na temu.
uopce mi nije bila namjera natezati se o tome sto je kome puno, sto je kome malo i slicno.
vec smo sto puta to prezvakale. a sto ja mislim o tome, sam isto valjda vec sto puta napisala.
no vidim da svi nesto nabrijani, pa se povlacim.

[krumpiric]

meni nije jednostavno jasno zašto svaka tema završi na tome, prestanite raditi pa ćete postati-nešto pozitivno? bilo što.
zato se i ja povlačim.

[prima]

...no vidim da svi nesto nabrijani, pa se povlacim.

nemoj, taman si me natjerala da razmišljam

evo ja sad bas zamisljam scenarij dvoje potomaka onih koje ne jure za "novcem i karijerom", kada se mozebitno sretnu, zaljube...

ovo dvoje su oboje (obojica/obje) potomci onih što ne jure? a što ako su kombinacija jure/ne jure ?

pa onda razmisljaju kod kojih roditelja da se usele i tako to...

nema meni penzije

[pikula]

meni nije jednostavno jasno zašto svaka tema završi na tome, prestanite raditi pa ćete postati-nešto pozitivno? bilo što.
zato se i ja povlačim.

pa uopće nije, casa nije pisala nekome, nego je pisala o sebi, meni se svidjela slika koju je opisala i to jebilo sve u tom smjeru. NE vidim nikakvo nagovaranje, davanje savjeta, patroniziranje, ako ga možeš naći reci gdje

[seni]

ovo dvoje su oboje (obojica/obje) potomci onih što ne jure? a što ako su kombinacija jure/ne jure ?

To ti je kompatibilna kombinacija. Nece se useliti.

Ma to ti iz mene progovara sindrom kiselog grozda. Ovdije ne mogu dočekati da odleprsaju iz roditeljskog gnjezda i da se usele u wg za vrijeme studija.
Doduše kako nitko ne zna na sto će izaći ova kriza, možda ćemo svi zajedno saditi povrće po parkovima i tako to.

[casa]

Prvo i osnovno uistinu mi nije bila namjera nikoga uvrijediti, nagovarati ili proglasiti njegov rad za kruh jurcanjem za zaradom. Govorila sam isključivo o svome osobnom iskustvu i odabiru. Znam da mnogi ljudi oko mene rade doslovno za kredit i najnužniju prehranu i da se debelo muče da bi djeci kupili cipele, ali takvi nemaju za odlaske u kino i djeca takvih barem iz moje sredine ne mole za autić nakon kina. Ne želim ni na koji način vrijednosno odrediti ni roditelje ni djecu koja su u poziciji da mogu moliti taj autić. Jednostavno, živimo drugačijim životima. Ne mislim da je nerad vrijednost koju treba igdje propagirati. Ja sam radila od 18 uz fakultet i prehranila tako sebe i najstarijeg sina. Kako mi je na poslu išlo, počela sam raditi sve više i više što u želji da se financijski osiguram za budućnost, što u želji da imam više po meni nebitnih stvari i što u želji da se dokažem sebi i ostalima u karijeri. Danas nisam u radnom odnosu ali namjeravam uskoro početi raditi na pola radnog vremena. Željela sam samo opisati situaciju svoga života gdje sam ja danas sretnija s jednim tenisicama i peći na drva nego prije s tri para tenisica i centralnim.I mislila sam govoreči o paralelnim svijetovima da u ovom mom poznajem možda jednu obitelj koja može i u kino i po autić I kino i autić mi služe samo kao primjer i ne želim propagirati ne odlaske u kino. Ljudi oko mene danas u maloj sredini žive toliko skromnije nego oni s kojima sam se družila po Zg. Poštujem svačiji izbor, naročito kad i nije neki izbor kako često biva, ali uistinu ne vidimzašto sam iznoseći samo svoje iskustvo doživjela ovakav napad. I lego brod će financirati plaća mog muža i moja porodiljna na koju valjda imam pravo nakon što sam osam godina plaćala sve poreze iz svoje plaće. Ne živim ja od socijalne pomoći niti ikoga išta prosim. Ponekad, doduše, održim koji sat instrukcija koji ne prijavljujem i ne plaćam porez za njega.

[makita]

Ma ja mislim da se 1. postu radilo o tome da je važno osvijestiti kako smo marketinški bombardirani što nam sve treba da budemo normalni, a zapravo nam dobar dio ne treba. Često mi je teško se iz toga izdignit i priznat da imam od čega živit. Nemam za skijanje, al imam od čega živit. Ako mi je do snijega, i to ću uspit. Ako netko od djece zavoli snijeg i skijanje, bar ćemo ga nekoliko puta isprobat pa ćemo vidjet...ovisi o želji, što bude veća, više ćemo žrtvovat za taj cilj. I vremena i novca.

A zahvalnost, ili, pitajmo možda slično, al drugačije, vide li djeca da imaju dovoljno, da imaju sobu, da imaju u njoj namještaj...ma mislim da oni vide, osjećaju. Al ponekad da se prave da ne vide...meni je najbolja stvar ko djetetu bila kad bi se našle nas 3-4 prijateljice i išle muljat roditelje pa od vrata do vrata, možemo li, ko zna šta, a gl. argument je "njena mama je pustila"

[Peterlin]

meni nije jednostavno jasno zašto svaka tema završi na tome, prestanite raditi pa ćete postati-nešto pozitivno? bilo što.
zato se i ja povlačim.

Uostalom, pokretačica topica isto nije zaposlena (ili sam nešto propustila), daklem to NIJE rješenje niti se time postiže nešto pozitivno.

Što bi bilo pozitivno? Nemam pojma... Ne izmišljati probleme tamo gdje ih nema (krumpiric, ovo ne ide tebe, s tvojim stavom se slazem).

[mama_jos_malo]

Svakodnevno smo zahvalni na obilju u kojem živimo. I svakodnevno svjesni da postoje i oni koji imaju manje, puno manje. Poklanjamo, doniramo, darujemo (ne samo za blagdane).
Ne dopuštam ostavljanje hrane na tanjuru, jer se uvijek servira optimalna količina. Argument "svi drugi" nije argument, jer ne bih potpisala mami od Dore,Maje,Ane,Slavice... da odgaja moje dijete. Donosim svoje odluke i mirna sam s njima. Vidjela je dijete koje jede ostatke nečije pizze i čuva prastaru fotelju kad se odnosilo glomazno smeće. Bila je totalno pod dojmom da će obitelj te curice tu fotelju staviti u svoju dnevnu sobu?!
Vjernici smo pa prije jela zahvalimo na darovima koje ćemo blagovati, i za zdravlje koje nam omogućava da radimo i zaradimo novce kojima plaćamo hranu, grijanje itd. Djeca znaju da nam niš nije palo s Marsa i da za sve je potrebno raditi (u našem slučaju puuuno sjediti pred ekranom, a to je nešto što šteti očima i leđima )
Nema zdravo za gotovo.

Još samo da shvati zašto bismo trebali pokloniti vrtiću igračke/kolica koja nam trenutno stoje u podrumu. Ne želi (još)

[pikula]

Uostalom, pokretačica topica isto nije zaposlena (ili sam nešto propustila), daklem to NIJE rješenje niti se time postiže nešto pozitivno.

Što bi bilo pozitivno? Nemam pojma... Ne izmišljati probleme tamo gdje ih nema (krumpiric, ovo ne ide tebe, s tvojim stavom se slazem).

Oprosti, ali nitko osim krumpirić to nije ni istaknuo u konkretnom kontekstu, a to da se time ne postiže ništa pozitivno općenito, to ovdje nije tema i zato me fascinira potreba za podcrtavanjem svojeg negativnog stava o nezaposlenosti izvan kuće kad god to netko spomene čisto kao svoju životnu činjenicu. Čime je to motivirano?

[dorotea24]

svog se djetinjstva prilično bistro sjećam, svojih osjećaja, raznih događaja, čak i jedne kratke sekvence sa godinu dana. moji roditelji su me dobili jako mladi i sve što imaju stvorili su sami od nule pa sam imala priliku proživjeti cijelu skalu od slabijeg imovinskog statusa do jednog sasvim soldnog, jedno vrijeme i nadprosječnog. moja sreća je bila neovisna o materijalnom dobru. iz djetinjstva me osjećaj ugode veže za nekakve "obične" životne stvari, kakao rano ujutro, moja baka koja me vodila u šetnju, jesenje lišće, skupljanje kestenja itd. što se tiče materijalnog dok nisam znala za bolje ono "lošije" mi je izgledalo kao luksuz. sjećam se sreće kada bih dobila banane ili kada bi mi mama prilikom šopinga kupila neki slatkiš u trgovini, a kasnije mi te male stvari više nisu mogle proizvesti osjećaj sreće. možda bih mogla zaključiti da se u djeci osjećaj sreće i možemo reći zahvalnosti stvara onda kada postoji žudnja za nekim predmetom, odnosno ajmo reći kada ga ne dobije prelako ili prečesto. zato svojoj djeci volim dozirati i nekako instinktivno pazim na to. čak i kad bih mogla kupiti, stvar nije preskupa, ako je prošao kakav blagdan ili rođendan, neću mu kupiti igračku dok se malo ne zaželi.

[Mater Studiorum]

Evo kod mene je ovako (ne mogu priuštit isto što su mogli i moji meni, a nismo bili neki bogataši), ail ne mislim da mi djeca zato pate. Sve ovisi kako si složiš stvari u glavi.

I kod mene je tako. Moja djeca nemaju i neće imati svoju sobu. Ja nikada nisam čula od mojih roditelja da nemaju novaca za neku određenu hranu, odjeću, izlazak subotom uvečer... a moja (starija) kći je na to navikla. Na dane kada se nema za salamu ili sok, na mjesece kada se mogu kupiti samo najjefitinije tenisice ili traperice i kada se subotom navečer izlazi s 10 kuna.
Moji su imali auto i vozili me u školu (to sam mrzila, htjela sam ići s ostalom djecom), a moja kći ima pokaz. Ipak, ona ima puno stvari koje ja u njenim godinama nisam imala i koje se ne kupuju novcem, i mislim (nadam se da je ovako puno sretnija.

[alanovamama]

Slažem se s onim tko je napisao da ako nam se nešto ne sviđa promijenimo to, ako je potrebno. Naša djeca žive život kao i mi njihovi roditelji, ako im nešto možemo priuštiti priuštimo im, bez obzira na gomile npr. igračaka koje imaju, milsim da neće zbog toga biti nezahvalni, istina i ja sama često puta budem ponesena nekom manijom skupljanja i zamislim se sama nad sobom, ali zar se ne radi o tome da mi njima to sve kupujemo jer nas to usrećuje, jer dajemo od srca, brzo prođe i to doba igračaka, pa dolazi neko drugo , bitno je u tome svemu imati određene granice, vući paralele i ukazivati djeci na određene stvari i mislim da će biti sve ok. Jer nema nekog pravila nezahvalnih i zahvalnih ima iz bilo kojeg društvenog sloja, ono što im usađujemo stvara vrijednosti, a sve drugo su samo usputna pomagala ili odmagala, koja ako doziramo ipak u nekim granicama , neće od njim stvotiti ono što ne želimo.