Zdravo svima...

Ne znam kako u kratkim crtama da opisem u cemu je problem u nasoj dvoclanoj porodici?! Moj sin je izgubio oca jos kao bebica, a sticajem okolnosti godinama smo zivjeli daleko od ostatka porodice.
Bilo je tesko, naporno, cesto i bolno, i sve to odrazilo se na nas medjusobni odnos.

Pored svega, on je uvijek imao nekih zdravstvenih problema, hvala Bogu pa najcesce bi se sve zavrsavalo bolje nego sto smo se nadali, ali cesto smo bili kod dr.
Uvijek je bio zahtjevano dijete, jos kao i beba, vristao bi na svaki jaci sum, prestao da jede kada bi negdje otputovali, plakao ako osjeti negativno raspolozenje, ili se razbolio, bukvalno, ako je patio ili tugovao.

Trebale su jedno dvije godine da preboli smrt oca, nevjerovatno je koliko toga se sjecao, psiholog je rekao da nema nikakvu traumu.
Osim toga, pokazao je neke naznake nadarenog djeteta, znao je slova sa dvije godine, brojeve, boje, jako dobro pamti, najbolji je u svom razredu, ali nije sad bas da je neki genije kao iz filmova...

U zadnje vrijeme sam na kraju snaga...
Zivimo blize rodbini, i mislila sam da ce me malo popustiti, upisala ga na jezike, sport, ali sve to je negativno uticalo na njega. Moj pametni djecak se pretvorio u cudoviste.
Malo sam i ja kriva, uvijek sam bila kazu i suvise brizna, posvecivala mu puno paznje, igrala se s njim, ali zaista vise ne mogu, imam toliko obaveza, ja moram brinuti o svemu, ne ostaje mi nimalo vremena da uradim nesto za sebe...
Ako sam za racunarom, on me hitno treba, ako mi neko dodje, postane nepodnosljiv samo zato sto nije u centru paznje, ako pricam na telefon, potrudice se makar da ode do wc, da bi me zvao, i tako stalno...
U zadnje vrijeme mi je jako tesko i razgovarati s njim, nekako ima odgovor na sve, i cini mi se da se pretvara u razmazeno egoisticno cudoviste koje ce prvo mene da pojede

On je divan djecak, i ima puno dobrih osobina, ali godine samoce su ostavile posljedice...
Ja sam malo za njega, njemu treba toliko paznje da ni oba roditelja ne bi mogla to izdrzati...

Sve bih ucinila za njega, i uvijek sam pokusavala da ga ne zalim, ne mogu reci da je on ovakav samo zato sto nema oca, ali definitivno je imalo velikog uticaja na njega...
Inace, nakon puuuuuuuuuno truda, naucio je da se uklopi medju vrsnjake, uspjeli smo do skole da rijesimo neke probleme, ali i danas je jako ruzno svaki put kada mi neko dodje, ili kada negdje odemo...

Ima li neko iskustva u ovakvoj situaciji?