Ne znam kako u kratkim crtama da opisem u cemu je problem u nasoj dvoclanoj porodici?! Moj sin je izgubio oca jos kao bebica, a sticajem okolnosti godinama smo zivjeli daleko od ostatka porodice.
Bilo je tesko, naporno, cesto i bolno, i sve to odrazilo se na nas medjusobni odnos.
Pored svega, on je uvijek imao nekih zdravstvenih problema, hvala Bogu pa najcesce bi se sve zavrsavalo bolje nego sto smo se nadali, ali cesto smo bili kod dr.
Uvijek je bio zahtjevano dijete, jos kao i beba, vristao bi na svaki jaci sum, prestao da jede kada bi negdje otputovali, plakao ako osjeti negativno raspolozenje, ili se razbolio, bukvalno, ako je patio ili tugovao.
Trebale su jedno dvije godine da preboli smrt oca, nevjerovatno je koliko toga se sjecao, psiholog je rekao da nema nikakvu traumu.
Osim toga, pokazao je neke naznake nadarenog djeteta, znao je slova sa dvije godine, brojeve, boje, jako dobro pamti, najbolji je u svom razredu, ali nije sad bas da je neki genije kao iz filmova...
U zadnje vrijeme sam na kraju snaga...
Zivimo blize rodbini, i mislila sam da ce me malo popustiti, upisala ga na jezike, sport, ali sve to je negativno uticalo na njega. Moj pametni djecak se pretvorio u cudoviste.
Malo sam i ja kriva, uvijek sam bila kazu i suvise brizna, posvecivala mu puno paznje, igrala se s njim, ali zaista vise ne mogu, imam toliko obaveza, ja moram brinuti o svemu, ne ostaje mi nimalo vremena da uradim nesto za sebe...
Ako sam za racunarom, on me hitno treba, ako mi neko dodje, postane nepodnosljiv samo zato sto nije u centru paznje, ako pricam na telefon, potrudice se makar da ode do wc, da bi me zvao, i tako stalno...
U zadnje vrijeme mi je jako tesko i razgovarati s njim, nekako ima odgovor na sve, i cini mi se da se pretvara u razmazeno egoisticno cudoviste koje ce prvo mene da pojede
On je divan djecak, i ima puno dobrih osobina, ali godine samoce su ostavile posljedice...
Ja sam malo za njega, njemu treba toliko paznje da ni oba roditelja ne bi mogla to izdrzati...
Sve bih ucinila za njega, i uvijek sam pokusavala da ga ne zalim, ne mogu reci da je on ovakav samo zato sto nema oca, ali definitivno je imalo velikog uticaja na njega...
Inace, nakon puuuuuuuuuno truda, naucio je da se uklopi medju vrsnjake, uspjeli smo do skole da rijesimo neke probleme, ali i danas je jako ruzno svaki put kada mi neko dodje, ili kada negdje odemo...
...Prema svemu što si napisala, nekako mi je njegovo ponašanje i očekivano. Cijeli svoj mali život bila si mu alfa i omega, jedini oslonac, utočište...Bez oca, jedan period i bez drugih iz obitelji...A još je uz sve to i po prirodi, kako si sam rekla, zahtjevnije i osjetljivije dijete. Ne vjerujem da je sve to posljedica toga što nema oca....Vjerujem da zbog dugogodišnje "ovisnosti" o (samo)tvojoj brizi, sada u njemu postoji nekakav strah, boji se da te ne izgubi, da ne može bez tebe....
Ne znam, i moje dijete odrasta bez oca i primjećujem da je jako vezan za mene, da ne prihvaća s lakoćom druge ljude i djecu...ali u njegovom životu dosta su prisutni i djeda i baka i ujo, ujna...Na ništa ga ne silim, a on se polako otvara, prihvaća situaciju takva kakva je (mislim na našu dvočlansku obitelj.
Vjerujem da će i s tvojim djetetom ići tako, u jednom trenutku će sazrijeti. Samo mu moraš polako i strpljivo u tome pomagati...i imati puno, puno energije za to..Drž se!
hm mozda cu ja zazvucati malo brutalno, ali eto..
mislim da tvoj sin ne pokazuje simptome djeteta koje je izgubilo oca, nego simptome razmaženog derišta.
Ako sam dobro shvatila, vec ide u školu, mislim da je krajnje vrijeme da poduzmes nesto i prestanes gledati svoje dijete kao dijete kojem nesto fali jer svima nesto ili netko fali.
Ako nisi do sada bila stroga, onda postani to brzo, prije nego se tvoje dijete zaista pretvori u malo cudoviste koje manipulira tvojom tugom i osjecajem griznje savjesti.
Nisu godine samoce ostavile utjecaja na njega, nego si utjecaj ostavila ti sa svojom konstantnom potrebom da mu nadomještaš nešto, pa je sada logicno da on od tebe i dalje trazi to i da to trazi sve vise i vise..
Samo hrabro, nista njemu ne fali jer ima tebe i puno puno djece je odraslo bez jednog, cak i bez oba roditelja. Netko ima tatu, netko nema, to nije razlog da bude razmazen i neodgojen.
Priznajem da sam dosta tome svemu i ja pridonijela, ali i nasa situacija je bila vandredna...
Mali sada ima sest godina. Nekako oko pete, osjetila sam veliki napredak, i zaista mi se cinilo da smo rijesili te neke probleme...
A onda je opet bio bolestan, i cijelu godinu sam se vrtila oko njega... Zatim smo se preselili.
Nemam nekih problema ja sama s njim, on inace super funkcionise jedan na jedan. Nije pretjerano ovisan o meni, ostane sada i kod oceve rodbine, ranije smo bili predaleko pa nije mogao. Uziva u vanskolskim aktivnostima, mene samu ce pustiti i da odspavam, ali...
Ali mu tesko pada da popijem kafu sa prijateljicom, ili kada danima imamo goste, cak i kada sam kod svojih roditelja, ako se duze zapricam s njima...
Svjesna sam ja da je on i razmazen, pokusavala sam svakave pristupe, ali on jedino na fin nacin reaguje, na razgovor i igru... Galama ga puno plasi, a svejedno mu je i kada bi dobio batine, ustvari kada me naljuti sam mi govori da ga istucem!
Psiholog mi je rekao da je s njim sve ok, osim sto je puno ljubomoran, sto je valjda i normalno za djeciju dob...
Nekada mi se cini da je do mene, jer on lose reaguje na ljude na koje ja reagujem, ljude koji meni nesto znace. Sa strancima, pri prvom kontaktu je super, veoma je komunikativan.
Malo sam izgubila snage i volje da se s njim raspravljam oko istih stvari, pogotovo sto mi se cini da ostajem bez argumenata, on uvijek ima odgovor...
I bude mi lakse da popustim... Mozda bi i meni trebao psiholog?!
Potreba za psihologom nije ništa loše. Nisu psiholozi samo za problematične i nenormalne. Mnogima bi kad se osjećaju nezadovoljno, tjeskobno, nesigurno, iscrpljeno, frustrirano....dobro došao razgovor - dva s nekim kvalitetnim psihoterapeutom. Ako si možeš priuštiti i ako znaš nekog dobrog, zašto ne?
A u međuvremenu psihoterapeutski učinak mogu imati prijatelji, ovaj forum ...
ja sam mislila da on vec ide u skolu, jer si rekla da je : najbolji u razredu.
ako ima tek 6 godina, onda nisi zakasnila ni u cemu., normalno je da su ljubomorni u toj dobi, ali svakako moras poceti davati na svojoj vaznosti i nemoj se ustrucavati da ga posaljes u sobu ili da se igra negdje drugdje kada ti dodje prijateljica na kavu ili pricas na telefon. prvo ce se derati i protestirati, ali trebas to postaviti kao novo pravilo i to je to.
prosli smo i mi ovakvu fazu, negdje kada je moj imao 3 godine, samo sam ja to u startu srezala. iako jos uvijek ima ispade trazenja pozornosti kada pricam se nekim, ali onda prekinem pricu i jednostavno kazem: ne sada, mama i _______ pricaju.
Moj sin ide u skolu, od septembra pohadja prvi razred, kod nas skola krece sa sest godina, a prosle godine je pohadjao obaveznu predskolsku nastavu...
On je bio bolji sa tri, cetiri ili pet godina, nego sto je sada... U zadnje vrijeme bas ima ispade ruznog ponasanja, najcesce prema meni, mislim nisam navikla da mi ovako broji, ili govori da me ne voli, a razlog je najcesce banalan...
Dosta lijepo on meni kasnije, kada se smiri, objasni zasto je takav, ali koliko god puta da mu objasnim, i dogovorimo se, on to kasnije zaboravi...
A psiholog... Poslije traume kroz koju smo prosli, posjecivala sam divnu doktoricu, priznajem da mi se mozda i svidjelo... Ali, brzo je zakljucila da sam dobro i da nemam potrebe za nekom terapijom.
Ja se, hvala Bogu, i osjecam dobro, ali bih voljela da me neko posavjetuje kako da izadjem na kraj sa sinom. Kada god sam pokusala ostrijim pristupom, bilo je sve gore. Sada pokusavam indirektno...
Posto voli citati, nabavila sam mu price o majkama, djeci, lijepom ponasanju, ili mu pustim neki klip na internetu, npr. nesto tuzno o majci... Reaguje na to, rastuzi se... Ali, umjesto da ga to potakne da bude bolji, zna se naljutiti na mene sto sam ga rastuzila
Molim vas za savjet...
Odgovori s citatom
.
