Ocekivala sam "zasto" fazu i vjerujem da bi mi bila odmor nakon ove. Od jutra do mraka on pita i ispituje, konstantno ista pitanja. Kako se zove baka? Kako se zove deda? Kako se zove teta Ana?.... I tako za cijeeeelu familiju i blize susjedstvo. Ako me netko nazove; S kim pricas? S kim pricas? Mamaaaa, s kim pricas? Ja kazem s kim..."Hocu ja pricati sa..." I MORAM mu dati telefon inace drami. Hocemo ici kod bake? A zasto necemo ici? A sta baka radi? Hocu ja ici kod bake raditi! Mogu ja raditi?
"Sto radis mama?" pita svakih 10 minuta pa makar ja sjedila kraj njega. "Kamo ides?" cim se odmaknem pola metra.
A naaajvise me ubija "Kamo idemo?" jer razgovor ide otprilike ovako:
Npr.
JA; Idemo se spremit pa idemo u ducan
ON; Kamo idemo?
JA; U ducan
ON; A sta cemo kupiti? Hoces mi kupiti puding?
JA: Hocu, ali sad se idi obuti
ON; A kamo idemo? (!!!)
JA; Pa znas kamo idemo
ON: U ducan?
Ja; Da, idemo u ducan, idi se obuti.
On odlazi, obuje se, ja teglim malenog, torbu, trazim kljuceve od auta...
ON; Kamo idemo mama??
ja sutim, vidno iznervirana
ON; Idemo u ducan? A sta cemo kupiti?

I da ne duljim, jos pita kad dodemo do auta, ponekad i kad krecemo iz dvorista!

Al ne pita on to jer je stvarno zaboravio, vidi se da pita mehanicki, tek toliko da pita. Ali ako ne odgovorim ponavlja pitanje opet i opet i opet...
I izludi me! Al stvarno! Kako da ga odviknem od tog ispitivanja? Ponekad budem stvarno umorna, ipak je tu mala beba i nemam, jednostavno nemam zivaca, snage ni volje po 50. put ponavljat da se teta Ana zove - ANA!!
Pomozite!