kako je netko gore već napisao teško je odgovoriti na to. mi smo različiti, djeca su različiti.

reći ću ti kako je kod nas. imam dvije curice. nijednoj nisam nudila dudu jer iskreno meni se gadi ta plastika. starija nikad nije našla prst, ali dosta je dojila.
mlađa cucla palac lijeve ruke (sad ima 3 i pol godine). ne sjećam se više kad je to počelo, ali imam snimku lica i glave sa UZW pregleda mjesec dana prije poroda na kojoj ona cucla isti taj prst.
nije mi u početku smetalo, ali imala je krpicu još uz to, one male tosamine s obrubom i to je zvala nja-nja. bilo mi je čak i slatka zbog toga. međutim primijetili smo da prst ima sve više i više u ustima i da ako ima nja-nju da cucla konstantno, pa smo ljetos njanju maknuli. bilo je i onih momenata kad je izgledala ko pravi junkie; uzme njanju, stavi prst u usta i doslovno prevrne oči.
sada cucla manje; uglavnom kad je umorna, pospana i kad dođe iz vrtića. ne branimo joj al ako vidim da ga ima previše u ustima onda ju tu i tamo zamolim da ga izvadi. neki put to napravi, neki put ne

vjerujem da će sama prestati kad njoj bude moment. iako je neki dan sama od sebe rekla da će prestat kad beba dođepa me baš zanima

anyway... moj osobni stav je i dalje prst. ne bih nudila dudu. nekako mi je prst prirodniji, njezin je. ako priča ili ako se penje, puzi, ako je u parkiću ruku iz usta mora izvaditi jer joj treba a sa dudom imam osjećaj da je konstantno u ustima. i ne sviđa mi se kad djeca pričaju kroz dudu, kad ju onako stisnu zubima.