Zabrinuta za svoje dijete zbog mog ponašanja

[zabrinuta31]

Pozdrav svima!
Borim se duže vijeme s jednim problemom i treba mi svaki mogući savijet kako da pomognem svom dijetetu i sebi.
Imam petogodišnju curicu, i ja sam trudna. Moja mala je jako vesela, sretna i ne može dočekati da joj se rodi braco ili seka.

Ali ja u zadnje vrijeme imam problema, tj. neznam dali me pucaju trudnički hormoni, zna mi se desiti neke dane da jednostavno neznam šta bi sa sobom sve mi smeta. loše sam volje, i koliko kod se trudim da to moje "stanje" ne utječe na moju djevojćicu, desi se da ponekad i podignem glas na nju ili nekad i viknem kad me odbija poslušati pa se i ona i ja zajedno rasplačemo, kažem joj da mi oprosti da nisam htjela vikati, ona meni odgovori da mi oprašta i da ja njoj oprostim što me nije poslušala... itd Ali osječam kao da sam uletila u taj neki začarani krug i da se ne mogu izvući iz njega. Bojim se da me moja mala ne počinje "odbacivati" i tjerati od sebe.

Pokušala sam s mužem o tome razgovarati, ali od njega nisam uspjela ništa konkretno dobiti, jer kao odgajatelji ne funkcioniramo u smislu jer on rijetko kada podrži neku moju odluku ispred dijeteta a što se nje tiće, ako ja nešto ne dopustim on me ne podrži iako na kraju ispadne da sam bila u pravu. A s druge strane ja uvijek podržavam njega kad je u pitanju odluke što se tiće naše curice.

Neznam više šta da radim, bojim se da ju ne počnem gubiti, koliko god se odupirem tim svojim "stanjima" nekad se nešto prelomi u meni i najradije bi takv jedan "loš" dan nije ni postojao nego da je sve bio jedan ružan san... ali nažalost nije.... Pomognite mi...

[laumi]

dobro došla na Forum!

mislim da bi trebala inzistirati na razgovoru s mužem, reći mu zašto misliš da je važno da se slažete u odgoju djeteta, objasni mu da to što on ne podržava tvoje odluke zbunjuje dijete (pogotovo ako to radi pred djetetom).

ne boj se da ćeš izgubiti malenu, dječja ljubav prema roditelju je velika, čak i kada se radi o ozbiljnijim stvarima nego što je to kod vas.
a ti pokušaj samu sebe istrenirati da ne vičeš previše. kad se naljutiš na malenu, otiđi nakratko u drugu prostoriju ili izbroji u sebi do 10 pa onda razgovaraj s njom. stvarno pomaže.

[pomikaki]

Pa ne znam ni ja što da ti savjetujem osim kao laumi brojenje do 10 i slično Stari prokušani recept.
Činjenica je da nam se svima događa, češće ili rjeđe, da puknemo. Naravno da ti je prvi korak da se boriš protiv toga, pokušaj spriječiti kad vidiš da se situacija razvija u tom smjeru.

Ako se već dogodilo, u redu je da se ispričaš. Samo nekako mi se čini da od previše očajavanja i plakanja nema koristi, odnosno da djetetu stvori i veću traumu - mislim na onaj dio kad kažeš da se i ti i ona rasplačete. Po meni djetetu treba stabilan roditelj koji predstavlja sigurnost, oslonac, zaštitu. Ako si u jednom trenutku pukla i vičeš, a u slijedećem se slomiš i plačeš, mislim da je njoj još teže to što nema pred sobom tu zaštitničku figuru nego mamu koju zapravo ona treba tješiti - i vjerojatno se zato i ispričava. Dakle ispričaj se kad misliš da je potrebno, ali ne na način da je još više zastrašiš, radije je zagrli i utješi, reci da ćeš pokušati da se to ne ponovi.

I meni je zapelo za oko ono o neslaganju s tm-om. I to ja valjda nešto što se svakom roditelju mora dogoditi.
Naravno da niste jednaki i da imate razlike u gledanjima na odgoj djeteta. To nije problem. Problem je ako vas dvoje ne poštujete jedan drugoga, i ako nesuglasice rješavate pred djetetom u kriznoj situaciji.
Prema mom iskustvu kad dijete ima tantrum a ja i mm nemamo iste poglede na to kako se problem treba riješiti, najbolje što možemo učiniti je da ga ne rješavamo istovremeno, jedan se makne i eventualno uskoči ako ovaj drugi ne sredi situaciju kroz neko vrijeme.
Sve oko čega se ne slažemo riješit ćemo naknadno, kad budemo o tome mogli razgovarati.

[laumi]

Ako se već dogodilo, u redu je da se ispričaš. Samo nekako mi se čini da od previše očajavanja i plakanja nema koristi, odnosno da djetetu stvori i veću traumu - mislim na onaj dio kad kažeš da se i ti i ona rasplačete. Po meni djetetu treba stabilan roditelj koji predstavlja sigurnost, oslonac, zaštitu. Ako si u jednom trenutku pukla i vičeš, a u slijedećem se slomiš i plačeš, mislim da je njoj još teže to što nema pred sobom tu zaštitničku figuru nego mamu koju zapravo ona treba tješiti - i vjerojatno se zato i ispričava. Dakle ispričaj se kad misliš da je potrebno, ali ne na način da je još više zastrašiš, radije je zagrli i utješi, reci da ćeš pokušati da se to ne ponovi.

slažem se.

[andiko]

Ne možeš izgubiti svoje dijete... Ne brini. Probaj se više opustiti...Ah, ti trudnički hormoni

[mina30]

Pa ne moras biti savrsena. Normalno je da covjek ponekad pukne. Ne kazem da je to dobro niti opravdavam samo kazem da je normalno. U zadnje vrijeme sam bila dosta sama s dvoje male djece (2 i 4,5) i desilo mi se u PMS-u da pocnem urlati na njih. I ne svidja mi se to, ali jednostavno od umora puknem. Ispricam se i idem dalje. Trudim se da se to ne ponavlja. Ne treba od toga praviti dramu.

[kaca80]

Ja se ubi nešto pretražujući pa nađoh ovo i morala sam se uključiti. Trznula sam se i morala pročitati jer mi je priča poznata.
slično se desilo i jednoj mojoj snahi, neije ni snaha neki dalji rod. Živimo blizu a tek skoro smo se počele družiti jer sam ja puno radila pa nisam ni skim puno kontaktirala.
Identično kao kod tebe i ona je pred porod počela da ,,divlja". Stalno se derala na dijete.
međutim, kdo nje , jadnice je problem što je previše mirna i ne zna nikog da iskorištava. S druge strane nju iskorištava ko stigne.
I tako, ženi od toga i hormona prekipi. Poslije nekog vremena , što kažeš, sažali se na dijete i ode psihologu. Nikome nije rekla, tek meni mnogo kasnije. Porazgovara s psihologom i ova joj kaže da joj nije ništa samo joj fali druženja.
Poslije toga ispriča meni neke svoje probleme. Ja joj kažem da to sve pusti, da se ne sikira, čak ponudim da joj čuvam dijete dok bude u bolnici. A i meni stomak do zuba.
Ona fino to sve shvati ozbiljno, probleme prebaci na muža da on rješava. Za to vrijeme ona i ja i još nekih ženica krenemo u svakodnevne duge šetnje po naselju. Taman nama došla i vježba da se lakše porodimo
Kaže da se preporodila. Poslije poroda je bila još bolja. Najviše je brinulo izgleda kako će sa dvoje djece po čitav dan sama.Vidjela da nije ništa strašno čak i lakše.
Probajte i vi sebi naći kakvu aktivnost koja vas opušta.
Ne znam koliko ti ovo znači samo da vidiš da nisi sama.
Ma i ja sam divljala, kako da nisam. samo što je tu nadrljao muž i njegov mlađ brat. jedva dočekali da rodim!

[kaca80]

Mislila sam čak da je ovo možda ta moja snaha pa vidim drugi datum dešavanja.-)