6 godina?!je li to najtraumatičnija godina,prepuna kojekakvih faza koje nas izluđuju

[nataša]

šta mislite?
meni je preteško sad, i kao da je i njoj preteško...
neće u vrtić, muka joj je, prijateljice se nisu htjele igrat s njom, neprestano se brine, svađa se, raspravlja se, neposlušna je...opisala sam ju predivno! ali je tako!
kod vas?

[Tomy]

I mi smo imali tu fazu s vrtićem, moj T. nikako nije volio ići tamo, em su ga svi gnjavili, svađali se, nisu se htjeli igrati s njim, pa mu je netko rekao krivu riječ...strašno! Svako jutro smo vodili ratove oko odlaska u vrtić, i mm i ja smo već bili na rubu živaca, moramo na posao, a on se ne da iz kreveta i urliče ili se baci na pod pa dreči da ga tamo svi tuku! (da se razumijemo, nije ga nitko tukao), jedva smo čekali vikend kad ga nismo morali voditi. ALI...doma je bio dobar, dijete za poželjeti, i sve ove drame su prestale kad je krenuo u školu, tamo je napokon našao društvo koje mu odgovara i zaista voli ići u školu, ništa mu sad nije teško. Dakle, očito se u vrtiću nije prilagodio, nije si našao ekipu (iako smo s tetama stalno razgovarali i konstantno ih ispitivali jel ima kakvih problema, po njima ih, naravno, nije bilo), tako da pretpostavljam da se i tvoja curica možda samo nije tamo uklopila...ako te tješi, proći će sigurno!

[tanja_b]

Po mojem iskustvu, ta zadnja vrtićka godina bila je pomalo naporna. Doduše, ja imam dečka, pa je situacija malo drugačija. I teta u vrtiću komentirala je da ih je u grupi puno, da dečki jedni drugima smetaju, svađaju se, grubi su jedni prema drugima, tužakaju se. Moj sin je u svemu tome plivao kako je znao i mogao - s boljim i lošijim fazama. Negdje pred kraj te godine odjednom mu je društvo postalo jako važno, to je očito bilo sazrijevanje u socijalnim odnosima (prije je bio izraziti individualac), jer se nastavilo i sad u školi. Plus što se često žalio da mu je u vrtiću dosadno i da želi u školu. Sad mu valjda više nije dosadno (ali vidjet ćemo do kraja školske godine, kad se iskristaliziraju dojmovi).

[Tomy]

Po mojem iskustvu, ta zadnja vrtićka godina bila je pomalo naporna. Doduše, ja imam dečka, pa je situacija malo drugačija. I teta u vrtiću komentirala je da ih je u grupi puno, da dečki jedni drugima smetaju, svađaju se, grubi su jedni prema drugima, tužakaju se. Moj sin je u svemu tome plivao kako je znao i mogao - s boljim i lošijim fazama. Negdje pred kraj te godine odjednom mu je društvo postalo jako važno, to je očito bilo sazrijevanje u socijalnim odnosima (prije je bio izraziti individualac), jer se nastavilo i sad u školi. Plus što se često žalio da mu je u vrtiću dosadno i da želi u školu. Sad mu valjda više nije dosadno (ali vidjet ćemo do kraja školske godine, kad se iskristaliziraju dojmovi).

Upravo tako je i kod nas bilo, samo uz dramatiziranje svako, ali svako Božje jutro...mislim da si dobro napisala ovo u vezi sazrijevanja u socijalnim odnosima iako ta doza individualnosti i danas postoji kod mog malog; on je jedan od onih kojima je stalno dosadno, ali u školi mu, izgleda, nije, bar se nije žalio do sad...

[Peterlin]

Ovu dob zovu "mali pubertet" i vrlo se često pojavljuje u zadnjoj vrtićkoj godini.

Djetetu se interesi šire (jer ne doraste za školu u step-funkciji) i obično mu/joj vrtić bude dosadan, pa se nekako ne osjeća dobro u svojoj koži... Ono što je pomoglo kod mog mlađeg sina bilo je prebacivanje u jezičnu grupu. Bila je to sasvim dobra priprema za školu.

Nataša, probaj djetetu (i sebi) pomoći tako da joj pronađeš neki novi izazov ... Ne znam što bi to bilo kod tvog djeteta. Nama je isto bilo naporno dok su dečki bili u toj dobi. Mlađi ima izraziti dar za glazbu, ali je šizio i maltretirao klince oko sebe u kvartovskom zboru, pa smo ga ispisali. Tek kasnije smo prokužili da je drečanje razularene dječurlije bilo previše za njegov sluh. Spasila nas je glazbena, ali to je došlo kasnije. U ovoj dobi vozili smo ih na gimnastiku u Sokol iako je daleko i skupo, pokazalo se ok. Stariji sin se i tada (kao i danas) puno bavio računalima, ali za to je trebao našu pomoć i morali smo mu često biti na raspolaganju. S njim je bio problem ograničavanje vremena na računalu, ali i tome smo stali na kraj...

Pronađi nešto IZVAN vrtića što će mobilizirati njezinu energiju i pažnju. Ne znam što bi to bilo - vidi što imaš u kvartu da ne morate daleko landrati. Moji dečki su obožavali (i danas također) kvartovsku knjižnicu i njihove glazbene, likovne i slične radionice. Isto, imamo blizu kulturni centar. Lakše je otkad redovno idu u glazbenu školu, ali to je individualno. Sve vrste sportova, kazališne radionice, strani jezik i slično dobra su priprema za predstojeće školske obveze i razbibriga za dijete koje je već preraslo vrtićku rutinu.

Sretno!

[nataša]

hvala vam na odgovorima, dosadašnjim, nadam se da ćemo i dalje o tome tu komentirati.
mojoj curi je ovo već 5. godina u vrtiću, valda joj je dosta ! i najstarija je u skupini, što dodouše ne znači da je i najzrelija, ali je pak najstarija.
ne znam, razgovrat ću danas s tetom pa ćemo vidjeti šta kaže.
vald će proći..moramo se i kod kućemalo više zabaviti, možda jednom ili dva put tjedno uvesti nešto što se mora, neku obavezu, tipa pisanje slova,i sl? šta mislite?

[Peterlin]

Može, može... svakako, a osim slova (to će raditi i u vrtiću i u školi) ponudi joj razne druge stvari koje traže vježbanje motorike, ali da se to zove "igranje"... Moji dečki nisu baš bili ljubitelji pisanja slova, pa nisam pritiskala da im ne ogadim školu prije vremena.

Evo ti ideja (što mi prvo pada na pamet):

Izrada nakita od zrnja ili tjestenine - treba ti konac za vez, tupa igla za goblene i tjestenina ili kukuruz, grah i slično (namoči se prije nizanja, da se može probušiti)

Domaće puzzle - izrežeš ili razdrapaš sliku (iz kataloga, danas toga ima u neograničenim količinama u svakom kasliću) a ona nek slaže i lijepi na bijeli papir

Oblikovanje kutija od cipela (kuće za lutke i druge igračke, razno...)

Origami ili izrezivanje iz papira - posudite si knjigu ili zavirite ovdje: http://www.artrea.com.hr/origami.html

Ako se dijete voli igrati s lutkicama, možete zajedno krojiti i šivati jednostavnu odjeću. Nije prerano čak ni za heknadl ili štrikaće igle, ako to znaš, možeš naučiti i dijete. Moj mlađi zna šivati (bar gumbe) i vješt je s iglom, to mu služi za izradu raznih kostima i koječega, npr. praćke. Oba znaju heklati lančić i to smo godinama koristili kao motoričku vježbu.

Moj stariji je bio motorički jako loš, pa on nije šivao od krpa, nego smo se primili izrade plošnih lutki od papira i odjeće za njih. Imaš ovdje kako to izgleda - napravi se lutka od kartona, a onda za nju hrpa odjeće od mekšeg papira, što dijete može i samo raditi: http://www.bojanke.com/lutkeodpapira.htm

[cappy]

Pratim Vas samo, ta i sama sam niže otvorila sličnu temu i razmišljam kako dobivene savjete primjeniti u praksi...

[nataša]

Može, može... svakako, a osim slova (to će raditi i u vrtiću i u školi) ponudi joj razne druge stvari koje traže vježbanje motorike, ali da se to zove "igranje"... Moji dečki nisu baš bili ljubitelji pisanja slova, pa nisam pritiskala da im ne ogadim školu prije vremena.

Evo ti ideja (što mi prvo pada na pamet):

Izrada nakita od zrnja ili tjestenine - treba ti konac za vez, tupa igla za goblene i tjestenina ili kukuruz, grah i slično (namoči se prije nizanja, da se može probušiti)

Domaće puzzle - izrežeš ili razdrapaš sliku (iz kataloga, danas toga ima u neograničenim količinama u svakom kasliću) a ona nek slaže i lijepi na bijeli papir

Oblikovanje kutija od cipela (kuće za lutke i druge igračke, razno...)

Origami ili izrezivanje iz papira - posudite si knjigu ili zavirite ovdje: http://www.artrea.com.hr/origami.html

Ako se dijete voli igrati s lutkicama, možete zajedno krojiti i šivati jednostavnu odjeću. Nije prerano čak ni za heknadl ili štrikaće igle, ako to znaš, možeš naučiti i dijete. Moj mlađi zna šivati (bar gumbe) i vješt je s iglom, to mu služi za izradu raznih kostima i koječega, npr. praćke. Oba znaju heklati lančić i to smo godinama koristili kao motoričku vježbu.

Moj stariji je bio motorički jako loš, pa on nije šivao od krpa, nego smo se primili izrade plošnih lutki od papira i odjeće za njih. Imaš ovdje kako to izgleda - napravi se lutka od kartona, a onda za nju hrpa odjeće od mekšeg papira, što dijete može i samo raditi: http://www.bojanke.com/lutkeodpapira.htm

super, hvala ti puno na idejam, već danas krećemo u šivanje

[hipernova]

draga Nataša, i ja imam doma šestogodišnjaka i mjesec dana pred šest godina on je doslovno promjenio ponašanje. mislim, oduvijek je bio malo tvrdoglavji i trebalo mu je pet put reći da posluša, ali ovo kao sada....cccccc. pregovara se, krevelji mi se u facu, njegova mora biti zadnja, ispadi bijesa. isprva sam krenula na oštar način ali rezultati su bili još gori. sada, čitajući puno o tome i uspoređujući iskustva ovih divnih mama i tata na forumu, promjenila sam ploču. sve rješavam mirno, sa smješkom i pjesmom (mada bih ponekad vriskala sve iz petnih žila) i mogu ti reći ....situacija se popravlja (kucam u drvo).

svi pišu o toj šestoj-sedmoj godini, kažu rani pubertet, nadam se da će tvoja cura (kao i svi) prerasti tu tešku fazu.

[Manuela.]

Dobra je ona stara poslovica "mala djeca ,mala briga, velika djeca, velika briga"!
Moja ima 6, krenula je u školu, smatra se velikom i pametnom....... puno puta već vidim da joj idem na živce jer ponavljam ono što sam milijon puta rekla i što već zna na pamet, al nikako da dođe iz guzice u glavu!
Ako to nazivaju malim pubrtetom neznam kao će biti dok ju stvarno opali pubrtet!
Do pred školu uključili smo ju u dječji crkveni zbor, išla je na privatne satove klavira, ministrirala je..... dali smo joj da ima svoje obaveze i da ima manje vremena za gluposti i to je zbilja funkcioniralo i bilo je ok!
Neke obaveze MORAJU imati, ako ništa drugo svaki tjedana učite jedno slovo, onak uz igru, to će vam u školi i te kako dobro doći !

[nataša]

ona ne bi išla u vrtić , plače, tužna je jer ne igraju se neka djeca s njom?! ja sam joj rekla, draga moja kćeri, takav ti je život, ne voli te uvijek cijeli svijet, prilagodi se tome.... ne znam jel me shvatila, msilim da nije, morat ću joj bolje pojasniti...hm..ne znam kako....

[Peterlin]

Dobro si rekla djetetu - tako ti je u životu... Još će se puno puta popiknuti na tu činjenicu. Nije lako, ali ne treba odveć uzimati k srcu. Kad je dijete tužno ili razočarano, ponudiš mu uho za slušanje i/ili rame za plakanje. Kad ispriča u čemu je problem, vrlo često će SAMA doći na ideju gdje je rješenje. Ponekad je to sve što nam treba - da nas netko s pažnjom sasluša.

Moj stariji sin je godinama bio u stabilnoj vrtićkoj grupi, pa onda stabilnom razredu (i danas je) ali on je takva osoba koja ne treba puno prijatelja, nego jednog-dva s kojima si je jaaaako dobar.

Mlađi je pak od ranog djetinjstva imao prilično agresivno muško okruženje (takva je generacija ispala, dvije trećine dečki) pa je od malih nogu naučio boriti se za opstanak i socijalizirati se čak i bolje od starijega unatoč ne baš sjajnim uvjetima (ili baš zato).

Meni je najteže bilo dići ruke i pustiti djecu da SAMI rješavaju svoje odnose, ali to je jedino što možemo (osim u slučaju ekstremnih situacija kao npr. nasilje i zlostavljanje). Trudim se saslušati ih i dan danas - to je temelj povjerenja. Ono dječje "nećemo se igrati s tobom" je dio svakodnevnog života te dobi. Uostalom, sjećam se da sam i sama prolazila tu fazu i naučila da moraš nešto ponuditi da bi te vršnjaci prihvatili (jooooj, ja sam recimo vječito šivala odjeću za tuđe lutke) a čak ni to ne pomaže uvijek. Nije ni bitno. Bitno je da dijete nauči kako SEBI odabrati društvo, a ne težiti da netko drugi odabere tebe. Mi, roditelji, tu ne možemo puno osim pokazati suosjećanje ako kojiput stvari ne idu kako dijete očekuje. Drugi ljudi (i djeca) imaju svoje ideje, svoje mišljenje, svoj stav na koji nekad možemo, a vrlo često ne možemo utjecati.

Čuj, to je dio odrastanja i sazrijevanja... kako djetetovog, tako i našeg. Imaš na portalu nešto o tome: http://www.roda.hr/tekstovi.php?TekstID=7&Tekst2ID=&Show=2465

[nataša]

Dobro si rekla djetetu - tako ti je u životu... Još će se puno puta popiknuti na tu činjenicu. Nije lako, ali ne treba odveć uzimati k srcu. Kad je dijete tužno ili razočarano, ponudiš mu uho za slušanje i/ili rame za plakanje. Kad ispriča u čemu je problem, vrlo često će SAMA doći na ideju gdje je rješenje. Ponekad je to sve što nam treba - da nas netko s pažnjom sasluša.

Moj stariji sin je godinama bio u stabilnoj vrtićkoj grupi, pa onda stabilnom razredu (i danas je) ali on je takva osoba koja ne treba puno prijatelja, nego jednog-dva s kojima si je jaaaako dobar.

Mlađi je pak od ranog djetinjstva imao prilično agresivno muško okruženje (takva je generacija ispala, dvije trećine dečki) pa je od malih nogu naučio boriti se za opstanak i socijalizirati se čak i bolje od starijega unatoč ne baš sjajnim uvjetima (ili baš zato).

Meni je najteže bilo dići ruke i pustiti djecu da SAMI rješavaju svoje odnose, ali to je jedino što možemo (osim u slučaju ekstremnih situacija kao npr. nasilje i zlostavljanje). Trudim se saslušati ih i dan danas - to je temelj povjerenja. Ono dječje "nećemo se igrati s tobom" je dio svakodnevnog života te dobi. Uostalom, sjećam se da sam i sama prolazila tu fazu i naučila da moraš nešto ponuditi da bi te vršnjaci prihvatili (jooooj, ja sam recimo vječito šivala odjeću za tuđe lutke) a čak ni to ne pomaže uvijek. Nije ni bitno. Bitno je da dijete nauči kako SEBI odabrati društvo, a ne težiti da netko drugi odabere tebe. Mi, roditelji, tu ne možemo puno osim pokazati suosjećanje ako kojiput stvari ne idu kako dijete očekuje. Drugi ljudi (i djeca) imaju svoje ideje, svoje mišljenje, svoj stav na koji nekad možemo, a vrlo često ne možemo utjecati.

Čuj, to je dio odrastanja i sazrijevanja... kako djetetovog, tako i našeg. Imaš na portalu nešto o tome: http://www.roda.hr/tekstovi.php?TekstID=7&Tekst2ID=&Show=2465

ti, peterlin, uvijerk imaš puno dobrih savjeta i uživiš se, svaka ti čast i hvala ti na tome