Ne mora biti da ne štima. To je faza, kao i kod beba.
Taj grah je slučajno jedna od zadaća koje dolaze u trenutku kad bi djeca već mogla sama, a mi toga još nismo svjesni, često ni oni. I ja sam nasjela, a i danas se često moram podsjećati da njihova zadaća nije moj posao. Na sreću, djeca (bar neki od njih) često preuzmu inicijativu.
Ali dok se ne osamostale, u prijelaznom periodu to izgleda ovako (neki dana pokus iz kemije za 7. razred - nešto ovakvo ali bez sredstava za odštopavanje: http://eskola.chem.pmf.hr/pokusi1.php3?sif=33) -
Zove me sin na telefon i pita:
On: Da li imamo doma crveno zelje?
Ja: Imamo na balkonu.
On: Da li doma imamo sodu bikarbonu?
Ja: Da, stoji među potrepštinama za kolače, piše na vrećici Sodium Bicarbonate
On: Da li doma imamo alkoholni ocat?
Ja: Da, stoji u zadnjem redu iza jabučnog octa i ulja jer to koristim samo za zimnicu
On: Znam gdje stoji voda za peglu, imam običnu vodu, znam gdje stoji sol... a gdje su plastične čaše?
Ja: U ladici gdje su folije i salvete.
On: Ok, imam sve, slikat ću mobitelom, moram napraviti ne samo pokus nego i prezentaciju. A smijem uključiti laptop iako je radni dan?
Razina samostalnosti nije još potpuna, ali kreće se na bolje. Djeca nam se bolje snalaze s mobitelima i laptopima nego grahom i zeljem, he he he.... ali polako preuzimaju (preotimaju?) svoje zadaće. Mom mlađem je klasična rečenica MOGU SAM! Joj, kad se samo sjetim kako sam je dugo čekala..... godinama.... a sad se teško privikavam na to da je taj trenutak napokon došao.