ovisi nesto i o samom djetetu,mislim...

imam primjer mene i brata:
mama nikad ni sama nije bila za skolu cak niti citanje... a mene je skola nekako 'prirodno' jako zanimala pa sam se trudila... i znala sam da od nje necu moci bas dobiti pomoc (pogotovo u kasnijim razredima osnovne a pogotovo gimnazije jer mi jednostavno NE BI ZNALA pomoci)... zanimalo ju je kad bi joj pricala o skoli ali nije me puno sama ispitivala jerbijojisamareklaprijenegobijojipalonapametpitati ... a kamoli podsjecala na moje obveze... nekadje znalaugradupitati-'jel ti treba nesto za skolu da ti sad kad smo u gradu kupimo ili mi je znala s posla donijeti lijepe biljeznice i olovke na poklon... i koju god sam izvanskolsku aktivnost htjela-apsolutno me podrzavala u tome(makar je kupovina klavira samohranoj majci bilo jako teska stvar i trebalo je puno povjerenja u mene da to i ucini...ocito ga je imala)..

mog brata,s druge strane, je doslovce 'vodila' kroz skolovanje kako je najbolje znala i umila jer je on bio jako nezainteresiran,slabe koncentracije, pomalo disleksican... bez njene pomoci (da ne velim-guranja) ne bi ni uz jedvite jade zavrsio za automehanicara...

ovim dvjema krajnostima samo pokusavam ustvari reci da mislim da nije svaki dvanaestogodisnjak istii da bi trebali probati balansirati na toj tankoj niti poticaja i pomoci ali i prepustanja djetetu da ,kroz poslijedice-pa i lose ocjene,nauci vise o odgovornosti...
a mislim da je to nama pametnim (da ne velim, streberskim )mamama,na zalost, teze...