Nakon što sam za sinom pročitala još jednu Kovačevićevu "Tajnu" (Tajnu mačje šape), jučer sam otišla s djetetom u knjižnicu s namjerom da ga nagovorim da posudi i nekog drugog autora
Ona Tajna zlatnog zuba bila mi je bezveze, ali koliko-toliko konzistentna, ali ova Tajna mačje šape ima tako šuplju i lošu fabulu da je to prestrašno. Ajde, spašava ga relativno jasan i lijep stil pisanja, ali priča mu je užasno neuvjerljiva.
Pa je tako osim još dvije "Tajne" posudio i tko-zna-koju-po-redu knjigu grčkih mitova i Hitchockovu "Tajnu lubanje koja govori" (opet Tajna ali očekivala bih da je malo bolje napisana).
Čitanje Julesa Vernea je neslavno propalo, bio mu je dosadan